Ovo je priča o brodu koji je sagrađen u Norveškoj 1912. godine u svrhu bavljenja kitolovom na Sjevernom moru, a koji je svoj dugi vijek od skoro 50 godina završio na hrvatskoj strani Jadrana 1961. godine mijenjajući imena i namjene. Ovo je i priča o dvije obitelji iz Neretvanske krajine, koje svoj posao nisu vodile samo u Metkoviću, nego su ga raširile po mnogim drugim mjestima bivših država. Želja nam je opisati njegovu dugu, zanimljivu i dinamičnu povijest, promjene njegovih vlasnika, njegove namjene kao broda i različite države u kojima je plovio.
Parabrod Lav na jednom od popravaka
Brod je dovršen u srpnju 1912. godine u norveškom brodogradilištu Akers M.V.A. A/S kao kitolovac i dobio je ime Doris za norveškog brodara L.M. Christensen iz Tonsberga. Dužina broda je 42,3 metra, a širina 6 m. Imao je 243 BRT i nosivost od 220 tona, a pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije snage 294 kW, paru mu je proizvodio kotao ložen ugljenom. Brzina mu je bila 10 čvorova. Svega četiri godine plovio je Sjevernim morem kao kitolovac. Već 1916. godine brod kupuje talijanska kraljevska mornarica te je preuređen u ophodni brod i dobio ime Maestrale. Po završetku rata prodan je kao vojni višak plovila privatnom vlasniku Carlu Taffetaniju iz Ancone, da bi ga 1924. godine kupilo talijansko brodogradilište iz Chioggie, preuredilo ga u teretni brod i ubrzo ga preprodalo trgovačkoj tvrtki Damić & Guina iz Metkovića. Došao je na našu stranu Jadrana te je brod dobio svoje novo ime Lav, koje će s malim prekidom nositi idućih skoro 35 godina.
Braća Andrija, Josip i Jure Damić – iz zbirke Joška Damića
Većinu podataka za ovu priču prikupio je povjesničar Mijo Igor Ostojić iz Zagreba. Brod se registrira u Paroplovidbi Damić & Guina Metković te kao takav nakon dobivanja brodske linije Metković – dalmatinske luke – Trst plovi na njoj kao teretno-putnički brod. Naime, radi se o vremenu uspostave i obnove brodskih linija između Italije i Kraljevine SHS koje su bile prekinute cijelo vrijeme do završetka mirovnih pregovora nakon Prvog svjetskog rata i potpisa Rimskog sporazuma 27. siječnja 1924. godine. Iz oglasa koji je objavljen u splitskom Novom dobu saznajemo da od 1. studenog 1924. godine Paroplovidba Damić&Guina iz Metkovića uspostavlja tjednu trgovačku liniju Trst–Metković s usputnim stajanjima u Šibeniku, Splitu, Makarskoj, Trogiru i Sućurcu. Moguća su i eventualna ticanja Kaštela, Supetra, Omiša, Gradca i Trpnja.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o jednom brodu i o dvije obitelji iz Neretvanske krajine!
Reklama firme Braća Damić u tisku
Zbog stečaja brodogradilišta u Chioggi malo je nedostajalo da brod postane dio stečajne mase tog brodogradilišta. Budući da je iskusni kapetan Duje Vežić s posadom došao preuzeti brod, bez propisanih ga je odobrenja porinuo s navoza i istaknuo zastavu Kraljevine SHS te otplovio prema našoj strani Jadrana. Duje Vežić cijeli je Prvi svjetski rat bio zapovjednik parobroda Vranjic te je odlikovan i Zlatnim križem za zasluge na vrpci. Iz novinskog članka od 19. travnja 1917. godine saznajemo i da su brodovlasnici ovog broda bila braća Guina iz Metkovića. Znači, ovaj je prekaljeni kapetan već dugi niz godina bio u službi obitelji Guina te napravio pravi podvig štiteći na ovaj način i interese svojih vlasnika. U splitsku luku doplovio je 20. listopada 1924. godine. Novinar splitskog lista Novog doba u broju od 21. listopada 1924. godine opisuje ga kao vrlo solidno i ukusno građen brod, što znači dobitak za trgovačku mornaricu.
Dušan Guina (Split, 1880. – Metković, 1939 iz obiteljske zbirke unuka Dušana Guine
Parobrod Lav kasnije preuzima Jadranska plovidba d.d. Sušak te ga uvrštava u svoju veliku flotu obalnih teretnjaka. Jedina poznata nesreća ovog parobroda dogodila se u ranim jutarnjim satima 28. rujna 1932. godine u Bračkom kanalu kada je parobrod Lav, ploveći na liniji Split – Metković, udario pramcem u gajetu br. 890 vlasnika Špire Kliškovića iz Splita. Uz vlasnika, u gajeti su bili i ribari Luka Domić i Blaž Sirišćević. Gajeta se razbila, ribari su završili u moru, a posada parobroda Lav spasila je svu trojicu unesrećenih ribara. Čak su uspjeli na palubu podići i dijelove polomljene gajete. Novi vlasnik ne mijenja ime i pod njegovom zastavom plovi sve do 1941. godine kada ga u travnju 1941. godine s više drugih brodova istog brodara namjerno po zapovijedi Pomorske obalne plovidbe Selce potapaju u uvali na otoku Krku kako ne bi pao u ruke Talijanima. Zbog male dubine, Lav su talijanske vlasti ubrzo izvadile i dale mu ime Curzola (tal. ime za otok Korčula) te ga stavile u službu Talijanske ratne mornarice. Pod talijanskom zastavom (sic!) plovio je do kapitulacije Italije.
Plaćeni oglas u sarajevskom tisku „Bosnische Post“
Dana 22/23. rujna 1943. godine sudjeluje u partizanskoj akciji prebacivanja jedinica s Krka na Cres i Lošinj, sada ponovno pod imenom Lav. Uz njega u akciji sudjeluju i brodovi Slavija, Makarska te motorni jedrenjak Dva brata. Partizanske jedinice nanose teški poraz četnicima koji su se prethodno iskrcali na Lošinj. Akcija završava do kraja dana 26. rujna 1943. godine. Njegovo drugo potapanje događa se u listopadu 1943. godine kada je potopljen u uvali Spasovac kod Senja od strane njemačkih zrakoplova. Izvađen je tek 3. siječnja 1946. godine, a vadi ga Odred za spašavanje Pomorske komande sjevernog Jadrana i tegli na popravak u Kraljevicu. Bio je sedmi obnovljeni potopljeni brod iz te akcije spašavanja potopljenih brodova te se vodio kao putničko-teretni brod Jadranske plovidbe Sušak. Osnivanjem Jadranske slobodne plovidbe ušao je u njezinu flotu 1947. godine ponovno pod imenom Lav i ostao do 1955. godine kada prelazi u flotu Obalne plovidbe Rijeka, a tri godine kasnije ulazi u flotu Lošinjske plovidbe iz Malog Lošinja. Izrezan je u uvali Žurkovo (Kostrena) 1961. godine. Tako je završila burna povijest ovog posebnog broda koji je sa sjevera Europe došao na naš Jadran, promijenio četiri imena i sudjelovao u dva svjetska rata, bio dva puta potopljen i tri puta u službi ratnih mornarica.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o jednom brodu i o dvije obitelji iz Neretvanske krajine!
Reklama splitske trgovine odijelima i štofom Leonarda Guine
Njegovo ime Lav od početka istraživanja budi veliku pažnju. Brod je dobio ime po jednom od najviđenijih članova obitelji Guina, Leonardu, krsnom kumu brodovlasnika Dušana, a ujedno i prvom rođaku oca mu Silvestra. Leonardo je radio i djelovao u Splitu te se bavio trgovinom štofom i ekskluzivnim odijelima, kako muškima tako i odijelima za djecu. Preminuo je u Splitu 15. lipnja 1932. godine i nosio je titulu cavaliere. Njegova trgovina Lav nalazila se na Narodnom trgu br. 9 u Splitu. Imao je i još dvije trgovine, u Krešimirovoj ulici br. 5 i u Bosanskoj ulici br. 2. Možemo reći da je u to vrijeme tvrtka Leonardo Guina vladala tržištem odijela i tkanina u Splitu.
Paroplovidba Damić&Guina, oglasna najava prvog plova
Dušan Maria Milan Guina (puno kršteno ime) bavio se trgovinom i komisionim poslovima u luci Metković, a njegov stariji brat Josip svoju je komisiono-otpremničku radnju po moru i kopnu iz Metkovića prebacio nakon Prvoga svjetskog rata u Trst. Mijo Igor Ostojić nam predočuje i podatak o obnovi hotela Austria. Naime, upravo su Guine s Paranosima, Maxom Goldbergerom i Ivom Mrčićem 1917. godine hotel Austria u Metkoviću potpuno preuredili nakon velikog požara u lipnju 1914. godine. Obnova je završena i hotel je potpuno namješten početkom 1918. godine kada oni objavljuju pet plaćenih oglasa u sarajevskom listu „Bosnische Post“ s namjerom da iznajme hotel. Oglas sadrži i podatke o samom hotelu pa tako saznajemo da ima malu i veliku dvoranu, bar, 22 sobe i dva biljarska stola. Ponude o iznajmljivanju hotela prima jedan od suvlasnika G. (Giuseppe) Guina. Ovo je upravo prije spomenuti Josip, brat brodovlasnika Dušana, koji kasnije djeluje u Trstu, u kojem nastavlja uspješnu trgovačku tradiciju svoje obitelji. Josip je bio vlasnik još dvaju brodova: parnog tegljača Margherita i putničko-teretnog broda Nerucci. Upravo je ovaj prvi pod imenom Garda (ex Margherita) 3. veljače 1938. godine doživio brodolom te se potopio kod otoka Korčule u blizini Lumbarde ploveći na liniji luka Barletta – Metković. Mario Talajić nam govori kako njihova firma Špedicija d.d. gradi veliko skladište u luci Metković, tako da u sjećanjima starih Metkovaca još dugo za Luku Metković ostaje naziv Špedicija.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o jednom brodu i o dvije obitelji iz Neretvanske krajine!
Skladište vina Nikole Damića u luci Metković. Iz zbirke Maria Talajića
Suvlasnici Paroplovidbe i parobroda Lav braća Damić (Andrija, Josip i Juraj) podrijetlom su iz neretvanskog mjesta Rogotin. Njihov otac Nikola već je 1904. godine imao skladište vina u metkovskoj luci. Nakon stvaranja Kraljevine SHS braća Damić razvili su veliki posao trgovine ugljenom i cementom. Osnovali su podružnice u Sarajevu, Splitu i Zelenici te su imali i zastupstva u Dubrovniku i Sušaku. Imali su i ugovore s državnim rudnicima za isporuku ugljena u sve jadranske luke. Uz to su držali i generalno i isključivo zastupstvo za Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu i Crnu Goru Tvornice cementa Portland: Dalmacija d.d. K. Sućurac.
Obitelji Guina i Damić kao udruženi brodovlasnici te obitelj Paranos ostale su upisane u povijesti Metkovića i Neretvanske krajine kao zlatni primjer građanskog i poduzetničkog sloja koji je u prvoj polovici 20. stoljeća od Metkovića stvorio respektabilno pomorsko i brodovlasničko središte jadranske obalne plovidbe. Njihovo primarno sjedište trgovačkih aktivnosti i luka upisa njihovih brodova bio je upravo Metković.
