Nakon što prođete Makarsku rivijeru, vozeći se magistralom prema jugu, ugledat ćete jedno od rijetkih dalmatinskih mjesta koje je uspjelo izbjeći masovni turizam.
Put vas vodi sve do Baćine. Prvo ćete ugledati more i masline, a nakon još nekoliko kilometara vožnje pred vama će se pojaviti prizor po kojem je ovo mjesto posebno poznato – Baćinska jezera.
Upravo ona otvaraju vrata najplodnijoj dalmatinskoj regiji, kraju u kojem se voda, plodna zemlja i mediteranska klima susreću na poseban način.
Iako bi većina vas pomislila kako je ovo malo mjesto vjerojatno primarno okrenuto uzgoju agruma ili pak maslina, upravo zbog svog položaja između primorskog dijela i same doline Neretve, baćinska tradicija ipak se ogleda u jednoj drugoj kulturi – smokvi, javlja Slobodna Dalmacija.
Visoke mediteranske ljetne temperature, koje dosežu i do 40 stupnjeva, a posebno vruće ljetne noći, idealne su za sazrijevanje smokve. Tome pridonosi i blizina čiste pitke vode.
Stoga se lako može zaključiti da je područje oko Baćinskih jezera idealno stanište za rast i razvoj ove fascinantne biljke.
Među starim sortama koje su se održale na ovom području posebno mjesto zauzima bjelica, koju lokalno stanovništvo povezuje s tradicionalnim baćinskim vrtovima i starim smokvama.
Bjelica se može smatrati tradicionalnom i autohtonom lokalnom sortom, odnosno tipom smokve baćinsko-neretvanskog područja, premda za tvrdnju da je genetski upravo nastala u Baćini zasad nedostaje izravan povijesni ili genetski dokaz. Njezina dugotrajna prisutnost u Dalmaciji, međutim, dobro je dokumentirana.
Dalmatinsko sunce i ljetni maestral
Baćinska jezera poznata su po svojoj prirodnoj ljepoti i svojih sedam jezera. Kažu da je i sama kraljica Teuta imala svojih sedam bisera, ali njihov krajolik čine i ljudi, običaji i znanja koja su se stoljećima razvijala uz njega. Tradicionalno sušenje smokava jedan je od tih običaja koji možda nije spektakularan, ali govori mnogo o životu nekadašnjih stanovnika.
A kako bismo smokvu i mjesto u kojem je pronalazimo na svakom koraku dosljedno predstavili, razgovarali smo s Juricom Giljevićem (38), agronomom koji u smokvi, koja je u prošlosti imala velik i snažan utjecaj na Baćinu, vidi i svijetlu budućnost. Naš sugovornik ima vlastiti OPG, bere oko 80-ak stabala smokve i sve ih plasira u suhom stanju. Kaže da je tajna kvalitete njegovih smokava upravo u tome što ih suši na tradicionalan način, a za potrebe ovog članka detaljno nam je objasnio kakav je to postupak kojim su se služili i ljudi u sad već dalekoj prošlosti. Pa krenimo redom.
Berba smokava počinjala je kada bi plodovi potpuno dozreli i počeli prirodno otpadati ili se lako odvajati od peteljke. Birale su se zdrave, zrele i neoštećene smokve jer je kvaliteta ploda bila presudna za konačni proizvod.
Nakon berbe smokve bi se slagale na barse za sušenje, najčešće na mjesto dobro izloženo suncu i zaštićeno od vlage. Dalmatinsko sunce i ljetni maestral, koji je prisutan na Baćinskim jezerima, bili su najbolji saveznici domaćicama i težacima. Smokve su se tijekom sušenja redovito pregledavale i okretale kako bi se ravnomjerno osušile.
Sušenje je tražilo stalnu pažnju. Previše vlage moglo je pokvariti plod, dok bi previše sunca i nepravilno sušenje mogli dovesti do pretjeranog isušivanja. Zato se znanje prenosilo s koljena na koljeno – kada smokvu treba okrenuti, kada je skloniti, koje plodove odvojiti i, najvažnije, kada je spremna za morbanje.
Što je morbanje?
Morbanje je tradicionalni dalmatinski postupak obrade osušenih smokava kojim se one pripremaju za čuvanje i konzumaciju. Nakon što se smokve osuše do odgovarajuće mjere, slijedi njihovo potapanje u slano prokuhano more u svrhu dezinfekcije, odnosno uništavanja bakterija, gljivica i ličinki kukaca, te očuvanja mekoće suhe smokve i njezina izgleda, što se godinama radilo na Baćinskim jezerima.
Više na Slobodna Dalmacija
Slike: Privatni arhiv
