Bit će od toga poprilici oko tri godine, kada su u jednoj televizijskoj emisiji sudjelovali učenici (i učenice) zagrebačkih srednjih škola, a tema je bila šport i rekreacija.
Kako sam bio znatiželjan čuti što zagrebačka mlađarija o toj, kako obično volim kazati, prevažnoj društvenoj djelatnosti misli i govori, na moje veliko čuđenje čuo sam nešto zaista nevjerojatno i to iz usta učenika zagrebačke športske gimnazije.
Zagrebački srednjoškolac je, naime izjavio da je šport zabava za publiku pa tako oni, športaši i športašice služe isključivo za zabavu onih koji ih gledaju s kupljenom kartom ili bez nje.
Ova izjava športaša (nisam upamtio kojim se športom bavi) zapravo i ne čudi. Naime, hrvatska mladež, a nažalost i ne samo ona na šport gledaju skoro isključivo kroz prizmu gledanja na profesionalni nogomet kao i na pojedini klub u drugim športskim loptačkim disciplinama, u rukometu, vaterpolu i napose u košarci, primjerice. Svi ovi klubovi i njihovi igrači i poneka igračica, na čelu s hokejašima „Medveščaka“ zaista služe za uveseljavanje ljudi, a neki, bogme od toga i dobro žive.
Izvan ovoga kruga koji je uglavnom pod „svjetlom reflektora“ na raznim televizijskim kanalima kao i većine tiskovina, odvija se športska djelatnost u kojoj sudjeluje kudikamo više mladih ljudi nego u par desetaka „posvećenih“ klubova.
Ovdje se treba osvrnuti i na još jednu značajku hrvatskog športa i rekreacije, pa i onda kada se radi o onom dijelu naše populacije koja šport i razne športske priredbe uglavnom gleda. Kada primjerice na televiziji gledate da njemački prvak igra rukometnu utakmicu s autsajderom koji je pred ispadanjem, onda ćete zapaziti da je dvorana puna. To je dakako njemački primjer. U Hrvatskoj je sasvim drukčije. Kada je RK „Metković“ bio „rukometna velesila“, na utakmici sa „Zagrebom“ jedva sam ušao u dvoranu i to zahvaljujući sudačkoj iskaznici. Utakmicu je gledalo barem četiri tisuće ljudi. Za dva tjedna u Metkoviću je gostovao „Osijek“. Koliko ljubitelja rukometa se u metkovačku športsku dvoranu naguralo ovaj put? Jedva petstotinjak! To je nažalost hrvatski primjer.
Kako se ovaj primjer reperkusira na djecu i mladež? Obično se govori kako smo mi športska nacija. I onda se navode uspješni športaši i športašice na međunarodnom planu kao i klubove koji su uspješni u igri sa svjetskim velikanima u vaterpolu, rukometu i u još nekim drugim športskim disciplinama, a napose pojedinačnim kao što su atletika i skijanje, a svi dobro znamo da su Janica Kostelić i Blanka Vlašić „produkt“ obiteljskih aktivnosti i pregnuća prvenstveno njihovih očeva.
Međutim, stanje je sasvim drukčije. Veoma mali broj djece i mladeži voljan je baviti se športom, pa i rekreacijom. Mnogima je najznačajnija aktivnost vožnja na koturaljkama. To značajno sužava ionaku usku bazu dječaka i djevojčica od kojih se mogu selekcionirati budući uspješni športaši i športašice. I onda se čudimo kad nas u ženskom rukometu „nabije“ Norveška kojoj smo još nedavno, nema tomu više od deset godina „uzimali mjeru“.
Sada se vratimo početku ovog teksta. Dječak športaš koji se, baveći se športom i trenirajući uz učenje više dana u tjednu, drži da on to radi kako bi jednog dana uveseljavao gledatelje. Ne poradi sebe, već zbog drugih.
Međutim, možda je ovaj srednjoškolac nogometaš. Možda će jednog dana od toga i živjeti i možda će i gledatelji tomu značajno pridonijeti. Možda ćemo ga gledati u nekom televizijskom prijenosu, primjerice na utakmici Bangladeš – Hrvatska na javnoj Hrvatskoj televiziji i to kada prođu mosunske kiše u toj državi.
Ali šalu na stranu. Zašto sam ovih par rečenica napisao sada, a ne prije tri godine kada sam gledao televizijsku emisiju na tu temu?
Jednostavno zato što je mladom športašu čini se podršku dala, nitko drugi doli Predsjednica Republike. Iz njezinih riječi objektivno bi se moglo razumjeti da ona govoreći o raznim navijačkim skupinama smatra da je šport uglavnom za gledatelje, a tu izjavu prenijele su i mnoge novine, neke i na naslovnicama.
Piše: Neven Vicić