Svanuo je novi dan. Mnogo te posla čeka. Bože moj, kako ću sve to odraditi? Odakle bi počeo, pitaš se. Nije sve što te čeka jednake važnosti. Trebao bi valjda početi s važnijim zadacima.
Taj problem je stalno prisutan. Pitali su to i Isusa njegovi suvremenici: „Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?“ (Mt.22.36.). Odgovor nisu trebali dugo čekati: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci“. (Mt.22.36-40).
Bog je beskrajna ljubav
Tu je sadržano sve što nam je činiti da osiguramo Boga, spas, sreću. Sve je izvršio tko ovo vrši. Zato je i rekao sveti Augustin: „Ljubi i radi što hoćeš“.
Gospodina moramo ljubiti, ta on je svima ljubav – beskrajna ljubav koja nas ljubi. „Ljubio sam te vječnom ljubavlju“, govori Bog preko proroka Jeremije.
Da, to je najveća istina i najveća utjeha na naše srce. Naš je Bog Otac pun ljubavi i dobrote za nas, svoju djecu. Darovao nam je život, poziva nas u vječni život, očinski se brine za nas, oprašta nam dugove naše – sve ludosti, grijehe. Zalutalog po povratku prima u zagrljaj dajući mu poljubac mira i praštanja.
„Ljubi Gospodina Boga svoga“ Ljubi ga, ta On je sama ljubav. Naš Gospodin nije strogi nesmiljeni gospodar koji samo bilježi naše pogreške.
On je naš prijatelj koji prati naše korake, vodi nas za ruku da bude što manje lutanja.
On nije Bog straha, kako su ga često zamišljali Židovi, a niti vrhovni tužitelj.
On je Otac što uvijek prašta jer uvijek ljubi svoju, pa i zločestu, djecu pokazujući neizmjernu strpljivost prema njima.
Ivan apostol napisa: „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga – nego On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“. (Iv.4.10.).
Bog je prvi nama pružio ruku i srce. Ljubav uvijek kao odgovor traži i očekuje ljubav.
Bog je sebe dao svima i očekuje nas sebi. Samo tako On je zadovoljan, a mi sretni.
Ljubav se ne da iznuditi – ona je dar srca
Da, na križu je napisano krvlju Isusa Krista koliko nas Bog ljubi. Zar na sve to možemo ostati hladni?
Bog nas ljubi i očekuje našu ljubav, ali nas na to ne sili. Ljubav se ne da iznuditi – ona je dar srca.
Gospodin ne želi da ga slušamo kao nadničar što sluša i radi za dnevnu plaću, ili kao rob što se boji batina.
Bog od nas ne očekuje vjeru trgovca, već vjeru djece Božje. Kršćaninu je ljubav njegova Boga najveća nagrada.
Tko ljubi Boga, pametno će ljubiti sebe, i bližnjega svoga kao samoga sebe.
Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu se stapaju u jedno. Jedna bez druge ne funkcionira.
Ljubiti Boga, a mrziti bližnjega, to je laž, i obratno. Sređen i uravnotežen može biti samo onaj čovjek koji ljubi Boga, poštujući njegove zakone, njegove zapovijedi, i ljubi bližnjega svoga.
Ljubav prema Bogu i bližnjemu su dvije ljubavi koje se upotpunjuju.
Bog se ne da mjeriti našim ljudskim mjerilima. Zato kod neke usporedbe kažemo: to ti je otprilike ovako.
Normalno, sređeno dijete više voli svoje roditelje nego svoje igračke, više nego svoju družinu s kojom se igra i zabavlja. Normalno dijete rado će svoje roditelje poslušati. Osjeća krivnje kad vidi majčine suze i očevu zabrinutost na licu.
Eto kakav bi otprilike trebao biti naš odnos prema Bogu – da ga volimo više nego svoje igračke.
Dvije velike zapovijedi, nimalo lake, a opet bez njih ne samo da ne bi mogli biti kršteni, nego ni ljudi vrijedni poštovanja.
Ispuni to i dosta ti je. Propustiš li to, nisi učinio ništa, život ti se pretvara u lutanje bez sadržaja.
Ti sigurno ne želiš biti lutalica.