Na današnji dan, 22. listopada, u oslobodilačkoj operaciji “Vlaštica” na jugu Hrvatske 1992. godine poginuo je Mate Vučak Čigra, heroj Domovinskog rata i pripadnik legendarnih “Imotskih sokolova” (3. bojna 4. gardijske brigade).
Samozatajan, odlučan i iznimno hrabar mladić iz Imotske krajine život je položio na rukama suborca Dubravka Šumanovića Dube, a njegove posljednje riječi bile su: „Ja umirem, živila Hrvatska!”
Tog kišnog jesenjeg jutra, Čigra je vodio skupinu od desetak vojnika prema Mrkasin brdu. Unatoč teškim uvjetima i umoru od mjeseci borbi, odbijao je uzmak. Prilikom proboja po goleti i strmom kamenjaru, neprijatelj ih je uočio i zasuo žestokom pješačkom, minobacačkom i tenkovskom vatrom. U unakrsnoj paljbi teško su stradali Milan Klarić te Čigrin najbolji prijatelj Mirko Čondić, dok je Matu smrtonosno pogodio geler.
Prijateljstvo Mate i Mirka Čondića rodilo se još početkom ‘90-ih u rodnom kraju, povezano zajedničkim odgojem, sportom i pravaškom idejom. Zajedno su prošli drniško i dubrovačko bojište. a Čondić se se prisjetio Matine nesebičnosti i hrabrosti, piše Slobodna Dalmacija.
– Kada bi se u nekoj bitci trebali povući sto metara na sigurno, pričekati 2-3 sata i zatim se vratiti, pa čak i nastaviti napredovanje, to za njega nije bila opcija. Povlačenja kod njega nije bilo. To je bila ta jedna luda hrabrost u smislu radije ću poginuti, ali se neću povući ni milimetra. S druge strane bila je to i pronicljivost jer je uvijek bilo moguće da u slučaju uzmaka ne uspijemo vratiti te položaje. Kao odlučan, hrabar, smion, bistar i discipliniran zapovjednik stjecao je povjerenje ostalih na način da je išao prvi ili među prvima. Kao takav ulijevao je samopouzdanje i nama ostalima koji smo ga, ohrabreni njegovim stavom, pratili gdje god je trebalo, piše Slobodna Dalmacija.
Na dubrovačkom bojištu došle su do izražaja Matine fizičke osobine. Naime, taj kameniti teren isti je kao i onaj na kojemu smo nas dvojica odrastali. Bio je jako spretan. Odlično je poznavao vojnu tehniku, a osobine lidera stekao je kroz vođenje obitelji iz koje je povukao još jednu važnu osobinu, brižnost za druge. Također bio je jako pošten i čestit. Siguran sam da nije stradao da bi, uz određeno doškolovanje, stekao najviše moguće činove u vojsci. Talent, vještina i odgoj u tim ratnim prilikama ili neprilikama došle su do osobitog izražaja i nije čudo da je kao takav prepoznat u cijeloj 3. imotskoj bojni – kazao je Čondić.
U ljeto 2024. godine u njegovoj rodnoj Cisti Velikoj podignut je velebni spomenik s uklesanim Matinim posljednjim riječima. Spomenik ostaje trajni simbol zahvalnosti, podsjetnik na borbu za slobodu i žrtvu velikog heroja Imotske krajine.
Slika: MORH
