Ta stara riječ-kultura, još uvijek nas duboko fascinira. Puno dublje zadire u duh i dušu, nego što joj to sam naziv kaže. Iako pokriva mnoge pojmove i različite sadržaje, bitne su joj odrednice duhovne naravi. KULTURA JE DUHOVNI LIK ČOVJEKOVA POSTOJANJA! U neku ruku imanentna ljudskom biću, povijesno se učvršćuje i širi, zajednički izgrađuje i razvija, da bi se u svoj svojoj punini osobno živjela i komunicirala.
Kultura je odraz duha, duhovnosti ljudskog bića, koje je sposobno svoju sredinu, pa i materijalnu i mrtvu prirodu, estetski i etički proniknuti, duhovno kreirati i doživjeti kao dio svoje sudbine i egzistencije. . Neki je mislioci i humanisti najuže povezuju s religioznim fundusom ljudske duše, tako da je za njih kultura jednako religiozno-etičkog, koliko i misaono-kreativnog ili estetskog karaktera.
Kao sin ove sredine i ovoga naroda puno puta mi se nametalo pitanje: što nas je na ovim prostorima održalo kroz stoljeća, unatoč Golgoti koje smo preživjeli, kako materijalne, tako i duhovne naravi? SVIJEST I SAMOSVIJEST O SEBI, sačuvala je našu samosvojnost i samobitnost! Imamo primjera i za narode, koji su zbog pomanjkanja svijesti o sebi propali i nestali! Kad govorim o kulturi, značilo bi zaći u sva ta pitanja, prodrijeti u dubine ljudske psihe i povijesno-globusne dimenzije golemog mozaika duhovne baštine, koji istodobno odražava posebnosti i tvori jedinstvo kulture.
Ta naša duhovnost, prepoznata kroz Organizaciju UN za obrazovanje, znanost i kulturu uvrstila nas je među 194 države svijeta. Od 1990. godine UNESCOV odbor za zaštitu svjetske baštine, počeo je oblikovati pojam NEMATERIJALNE SVJETSKE BAŠTINE. Za upis na popis Nematerijalne svjetske baštine, moralo je biti: ne samo naslijeđeni običaji, nego i suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine. Dakle. ona mora biti tradicionalna, ali još uvijek živa. Inkluzivna, tako da povezuje: prošlost, sadašnjost i budućnost, te doprinosi društvenom jedinstvu, OHRABRUJE OSJEĆAJ IDENTITETA I PRIPADNOSTI RAZLIČITIM DRUŠTVIMA. Reprezentativna, tako da pretstavlja: znanje, tradiciju, običaje i vještine, koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama. Posebno želim istaknuti: temeljenje na zajednici, koja se s njom identificira, koja je stvara, održava i prenosi! Nabrojat ću nekoliko primjera u Hrvatskoj, koji održavaju tu Svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu:
Zvončari Kastavštine, Hrvatsko čipkarstvo, Hrvatska procesija Križa, Festa sv. Vlaha, Sinjska alka, Ojkanje, Bećarac, Nijemo kolo Zagore, Klapsko pjevanje.
Nas će, naprotiv, ovdje zanimati samo današnji položaj kulture, odnos između suvremenog čovjeka i kulture, posebno u našem narodu. Neke krizne situacije, o kojima nam najizazovnije govore razni kulturni palijativi i “kokteli”, koji nas duhovno osiromašuju i krivo usmjeravaju.
Svojim prodorom u svijet, u makro i mikro-kozmos, čovjek je odavno narušio svoje jedinstvo sa svijetom. Da bi razočaranje bilo još veće, “otkrio” je da ga ništa više ne veže ni s Nebom. U takvoj konstelaciji, u kojoj je posumnjao u sve, povjerovao je odjednom u sebe. Nasuprot apsolutnoj Mjeri, u koju je stoljećima vjerovao, prihvatio je sebe. Ali u vrlo složenoj situaciji, tražeći u sebi čvrsti oslonac objektivnom sustavu vrednota, osamljen i sumnjičav, na kraju je posumnjao i u seba. S dezintegracijom svojega svijeta i sam se dezintegrirao; bez čvrsta uporišta, i sam je postao labilan; tražeći neprestano, u svojem se nenalaženju RAZOČARAO. I kriza je bila neminovna; zapravo, sve je davno s krizom i započelo.
S rušenjem duhovnih vrednota ili, ako hoćete, s traženjem novih -kultura je bila prva na udaru. S uzdrmanim čovjekom i ona se drmala. U nepovjerenjima i razočaranjima, i ona je istu sudbinu doživljavala. U tijeku suvremenih evolucija i revolucija teško joj je uočiti pravi smjer; ali imanentna čovjeka i društvu, ona se nije ugasila; zamagljena i nadomještena boljim smjerovima, očekuje svoje pomlađenje.
U tom smislu držimo da i naše doba, s ostvarenjem duhovnog i materijalnog probitka hrvatskog naroda, održava svoju maticu i kontinuitet suvremene kulture, koja unatoč dezintegraciji i dekompoziciji, naše slike svijeta udara nove duhovne temelje XXI stoljeća. Možda, npr. , današnja karikatura, tehnička montaža i estetska naličja, u što prelaze neki oblici umjetnosti, otvaraju prozore modernoj anatomiji i psihologiji kulture, koje bi u svojim dekompozicijama omogućavale NOVE VIDIKE DUHOVNIH SPOZNAJA, a time i novih kompozicija. Koliko je odraz društvenih, misaonih i duhovnih postignuća, toliko je nadahnuće i duhovni, gotovo religiozni, odnos našeg naroda prema stvarnim vrednotama, prema svijetu i njegovoj intimnoj duši: slobodnoj kreaciji, ljepoti, ljudskom dostojanstvu, ili društvenoj pravičnosti i slobodi. To je unutrašnji etički i estetski doživljaj duhovnoga čovjeku, u stvarima i svijetu, intimno satkan i u posebnom kvalitetu preliven u naše biće, u nešto što ga stvara, i iz čega se rađa kultura.
Dr. Filip Šalinović