Postoje ljudi koji na sve gledaju s vedre strane, i za njih kažemo da su optimisti. Drugima je opet sve crno. Izjeda ih crv sumnje, nikom, ni u što ne vjeruju – nazivamo ih pesimistima. Treći na život gledaju otvorenih očiju i uviđaju svu njegovu šarolikost u svakom pogledu i prihvaćaju je kao stvarnost.
To je za njih život: istodobno „raj“ i „dolina suza“, vijenac spleten od trnja i ruža. Život je sunce i tama, veselje i suze, zdravlje i bolest, dani sreće i dani patnje.
Patnja nikoga ne zaobilazi
Današnje čitanje iz knjige pravednog Joba naglašava nam grubu, patničku strnu života. Život mu je ropski, bijedan, bez veselja i odmora: dani i godine puni jada i patnje… Život je samo lahor – dašak vjetra što hitro prođe.
Patnja je njegov pratilac, koja nikoga, nigdje i nikad ne zaobilazi, samo se očituje na razne načine. Može ona pokucati na tuđa vrata – nekog dalekog – tebi nepoznatog. Može ti se približiti tu u susjedstvo. Možda navrati i kod tvoje rodbine. Sve to gledajući, o tome slušajući, pravi te nespokojnim, nemirnim, ako je još imalo u tebi ljudstva ostalo. Ne možeš slatko ručati, dok ti susjed za ručak ništa nema.
Jednog dana će se sivi oblaci nadviti nad tobom i tvojim najmilijima. Nemoj to smetnuti s uma. Jednog dana ćeš i ti osjetiti u srcu bol kad budeš u bolnicu spremao svoje najbliže ili sebe. Nevolja i patnja dolaze iako je neželjena i nepozvana. Dolazi u kuću siromaha i bogataša. Dolazi i kod mladih i kod starih. Bolest uzima svoje žrtve. S tim treba računati, da takve trenutke očekujemo, da imamo razumijevanja i strpljenja s onima koji su danas „došli na red“, pa će i drugi imati prema nama kad nas sutra bolest obori.
Moramo se pomiriti s činjenicom da svaki život na zemlji ima svoj početak i svoj kraj i da će jednom „sestrica smrt“, kako ju je nazivao sveti Franjo Asiški, pokucati i na tvoja vrata. Nemoj to smetnuti s uma i budi spreman, jer ako vrijeme gubiš sada, tko zna hoćeš li ga imati zadnji čas.
Umrijeti, to se mora, ali zašto se mora patiti? Valjda radi pročišćenja, kao zlato u vatri. Isus je ozdravio neke bolesnike, ali ne sve. Dovoljno ih je izliječio da bi ljudi uvidjeli da je pri njemu božanska moć i da prihvate njegov nauk i prihvate radosnu vijest o onom drugom svijetu u kojem neće biti bolesti, patnje, tuge i suza.
Job se pita čemu to naše življenje u kome je radost kratka i prolazna, a sve završava patnjom i smrću? Odgovor zna samo Bog. I muke i patnje su na nama, a i bolesti nisu daleko. Sve to znamo, a opet od bijesa mahnitamo. Znamo da nam je ovaj život kratak, a borimo se svim silama za nj i za njegovu ugodnost.
Vjerujemo da će nam onaj život koji dolazi biti vječan, a tako malo činimo da nam bude i sretan. Da nam ovdje život teče bez muke, bez jada i suza, rijetki bi mislili na drugi život. Bog ima svoju pedagogiju, ima svoje odgojne metode. Zahvali mu i prihvati ih.
„Uvečer, kad sunce zađe, donašahu predanj sve bolesnike i opsjednute. I sav grad nagrnu k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna“. (Mk.1.32-34.).
Bolje spriječiti nego liječiti. Na zdravlje treba misliti dok si zdrav. Lakše je zdravlje sačuvati razboritim ponašanjem čuvajući se svega što bi ti moglo naškoditi, nego li izgubljeno vratiti.
To pravilo vrijedi i za tjelesno i za duševno zdravlje. Čuvaj se nepotrebnih napora, kiše, vjetra, alkohola, duhana, droge, lošeg društva.
Isus je božanski liječnik čovjekove duše
Svaka ptica svome jatu leti. Iz punine srca usta govore. Promisli pa reci. Eto ti blaga narodne mudrosti. Ponašaj se kako dolikuje tvojim godinama i tvome pozivu. Prihvati dobronamjeran savjet i daj dobar primjer, i bit ćeš poštovan.
Gospodin je činio čuda kako bi pomogao potrebitima. Tvoja lijepa riječ i korica kruha mogu učiniti čudo vraćanja povjerenja u ljude, u život, kod zapuštenog, izgubljenog, slabog i nemoćnog koga život nije mazio, čiji je životni put bio pretežak. Čudne su ljudsKe sudbine. Znaj da je bolje pružati pomoć, nego biti potreban tuđe pomoći.
Moramo se truditi da i ovozemaljski život učinimo što sretnijim i veselijim, da na toj našoj zemlji bude što manje zla, boli i patnje – koliko je god ima, uvijek je ima previše.
Umanjiti patnju brata i čovjeka, obrisati mu koju suzu, naša je kršćanska dužnost. Gospodin nam je dao primjer. Čuvaj se i Bog će te čuvati!
Isus je božanski liječnik čovjekove duše čije je radno vrijeme neograničeno. Nitko nije izuzet iz njegove ljubavi. Kada je mnoštvo dolazilo k njemu, gladni zdravlja i čudesa, on upozorava apostole: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da im tamo propovijedamo, jer sam zato došao“. (Mk.1.38.).
Isus je došao da propovijeda kraljevstvo Božje, da čovječanstvo izliječi od najveće bolesti – grijeha. Na tom velikom, nikad dovršenom poslu, Gospodinu svi moramo pomagati. „Jao meni ako ne propovijedam Radosnu vijest“. (1.Kor.9.16.). To je prva i najveća dužnost kršćanina, iako ne i jedina. Pomoći čovjeku patniku – olakšati mu, poljepšati život, potvrda je prve dužnosti.
Grijesi i patnje redovito koračaju usporedo. Danas Crkvi neki prigovaraju da je zaboravila životne potrebe čovjeka. Drugi joj poručuju da se ne miješa u zemaljske brige i poslove.
Isus je vodio brigu o čitavom čovjeku: njegovoj duši i tijelu. Briga o čovjeku sadrži brigu o njegovoj sudbini s obje strane groba.