Dolazi na svijet bez ikakva vanjskog sjaja i bodri nas da budemo ponizni te da ne ovisimo o pohvalama drugih.
Stigli su u Betlehem, radosni što su u mjestu svojih predaka, ali umorni nakon što su četiri, pet dana putovali po nesigurnim cestama. Blaženu Djevicu, u stanju u kojem je bila, sigurno je svladao velik umor, a u Betlehemu nisu našli smještaj. “Za njih nije bilo mjesta u gostionici”, izvještava jednostavno sveti Luka. Možda je Josip prosudio da gostionica prepuna ljudi nije odgovarajuće mjesto za Gospu, osobito u onakvim uvjetima. Morao je kucati na mnoga vrata prije nego što je Mariju odveo u štalicu, izvan mjesta. Možemo dobro zamisliti taj prizor: Josip je sve tjeskobniji, više puta objašnjava isto, “dolazimo iz…”, a Marija sa strane gleda Josipa i sluša kako ih odbijaju. Nisu pustili Isusa ući, zatvarali su mu vrata. Mariji je sigurno bilo žao i Josipa i onih ljudi. Kako li je hladan svijet prema svojemu Bogu!
Možda je Blažena Djevica bila ta koja je predložila Josipu da se privremeno smjeste u neku od onih špilja koje su služile kao štale u okolici mjesta. Vjerojatno ga je tješila, govorila mu da se ne brine, da će se već snaći… Josip je bio ohrabren Marijinim riječima i osmjehom. Napokon su se smjestili u jednoj štalici s onim što su mogli donijeti iz Nazareta: pelenama i nešto odjeće koju je Marija sama bila priredila s veseljem koje osjeti svaka majka kada čeka prvo dijete…
Na tom se mjestu dogodio najveći događaj za čovječanstvo, a na najjednostavniji način. Govori nam sveti Luka: “I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi.” S neizmjernom ljubavi Marija povije Isusa u pelene i položi ga u jasle.
Blažena Djevica je imala potpunu vjeru, savršeniju od bilo koga prije ili poslije nje. Svi njezini pokreti bili su izraz njezine vjere i nježnosti. Ljubila mu je noge jer je bio njezin Gospodin, ljubila mu je lice jer je bio njezin Sin, provodila je dugo vremena mirno ga promatrajući.
Poslije je Marija pružila Dijete Josipu u krilo. Josip je dobro znao da je to Dijete Sin Svevišnjega, kojega će čuvati, štititi, naučiti ga poslu. Cijeli svoj život dat će ovom bespomoćnom djetetu.
Isus, tek rođen, ne govori, ali vječna je Riječ Očeva. Kazano je da su jasle katedra – mjesto odakle se poučava. I mi danas moramo »shvatiti pouku koju nam daje Isus: već kao dijete, već kao novorođenče čije su se oči upravo otvorile na toj blagoslovljenoj zemlji«.
Rodio se siromašan i uči nas da se sreća ne nalazi u izobilju dobara. Dolazi na svijet bez ikakva vanjskog sjaja i bodri nas da budemo ponizni te da ne ovisimo o pohvalama drugih. Bog se ponizuje kako bismo mu se mi približili, i kako bismo na njegovu ljubav uzvratiti svojom ljubavi, da bi se naša sloboda prilagodila ne samo tom prizoru njegove moći nego i čudu njegove poniznosti.
Potaknimo u sebi nenavezanost i poniznost. Gledajmo Mariju i vidjet ćemo je punu radosti. Ona zna da je za čovječanstvo započelo novo doba: doba Mesije, njezina Sina. Molimo je da nikada ne izgubimo radost boravljenja uz Isusa.
Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje), prenosi Bitno Net.