U tuzi prisjećanja prošlosti naći ćemo zrnca radosti življenja sadašnjosti.
Povijesna težnja hrvatskog naroda za slobodom, iskazana je u Pločama, gradu najmodernije arhitekture na Jadranu, osnivanjem prvog Općinskog odbora u Republici Hrvatskoj, dana 18.listopada 1989. godine.
Povijesni skup pregorenih Pločana održan je u gostionici “Čarli”na periferiji grada. Prosuli su okupljeni i odvažni zlatne zrake Slobode i ljubavi niz dolinu Neretve i cijele Hrvatske.
Vladimir Nazor, svojom Zvonimirovom lađom, ispjevao je hrvatsku istinu o patnji i nadi, a mi pjevamo pjesmu o pobjedi.
Ovim skupom potpomogli smo izići iz sjene neslobode u sjaj nove hrvatske povijesti.
Hrvatska povijest se zna, ali nije poznata. Gdje je istinita, krije se, a gdje nije, promiče se. Taji se, ili zaboravlja, da je od bitke za Knin obilježena čežnjom za slobodom i samostalnom državom. Četrnaest stoljeća neslobode odnijelo nam je ljude i zemlje, uskratilo kulturu i blagostanje, a donijelo zaostalost, poniženje i neslogu. Sve su vojske skršene, sve politike propale, a opstala je i pobijedila samo čežnja.
Ona je više od domoljublja; uvijek narod voli svoju domovinu, ali samo su Hrvati svaki dan u četrnaest stotina godina bili spremni za nju poginuti. Njihova su tijela izravnala polja i zavalila jame, ali duh nije klonuo, nego narastao. O tom duhu govorio je ovaj skup u Pločama. U slobodi se mora govoriti istina.
Tuđin nije samo zatvarao, tukao i ubijao, nego nas i krivo učio i lagao nam. Uvjeravali su nas da nisu okupacija, nego bolji izbor, da nismo mi, nego oni, da imamo slobodu, koju nismo imali i da živimo živote, koji nismo živjeli. Iskrivljavali su i krivotvorili istinu, da bi njihova neistina postala naša istina. Stvarna hrvatska povijest, preživjela je tek u zapretanim kamenim zapisima i zabranjenim knjigama, u legendama i usmenoj predaji.
Prijevaru sam naslutio u ranoj mladosti, ali nisam odmah shvatio njezine razmjere. Na nekom zaboravljenom tavanu, koji smo čistili za dječačko skrovište, našao sam čitanku, za koju nisam znao da je nisam smio naći. U njoj je bila pjesma Vladimira Nazora: Zvonimirova lađa. U školi smo čitali Nazorova djela, ali Zvonimirovu lađu nismo. Začudio sam se, koliko je bila drugačija od Nazorovih djela, koja sam znao. Ljudi, koji ni jedan dan nisu išli u školu, jednako su govorili, da Hrvatska jest slomljena i prignuta, ali nije propala.
Shvatio sam misao, ali ne i veličinu hrvatske nesreće i razmjere laži u kojoj sam živio. Nazor mi je dao naslutiti, da moj otac zna što govori, ali ni jednom ni drugom nisam odmah povjerovao. Vjerovao sam knjigama i školi. U to vrijeme nisam mogao ni pomisliti da bi učitelji lagali djeci koju podučavaju i vole. Sa Zvonimirovom lađom sam sravnjivao sve iskustvo života, koji sam nadalje živio. Dugo i predugo mi je trebalo da se razbistrim, povežem i shvatim:samo mi je otac govorio istinu. Nazor se radovao što Zvonimirova lađa nije potonula, premda je nasukanu lome burni vali i oluje. Ni najdeblje knjige, ni najučenije raščlambe nisu našu muku i nepopustljivost izrekle tako jasno kao on u toj pjesmi.
Burni vali bacili su nas na hridine zaostalosti i nasukali na pijesku nesloge. Neznanje je srušilo krmu, a izdaja pojela utrobu. Učeni su prognani, bogati osiromašeni, a jaki zatrti. Preživjele su samo čežnja i spremnost bezimenih, poniženih i zanemarenih. Pamtio se sjaj nezapisane slave i svetost, neobilježenih grobova. Lađa je bila nasukana, ali nije potonula. Svaka je generacija dala mornare, koji su je htjeli odsukati. VREBALI SMO JEDAN DAN U TISUĆU GODINA, dan u KOJEMU ĆE SE ZVONIMIROVA LAĐA PROPETI IZ PIJESKA!
Nismo potonuli, naša lađa nije propala.
Dočekali smo povijesni trenutak da se uspravimo i razvijemo joj jedra. Najsretnija generacija u tisuću hrvatskih godina slomila je čeljust od željeza, ugasila munje i smirila oluje.
No željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi, pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a vjera besmislena. U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti, ako naše srce to ne daje.
Svi smo mi dijelili Nazorovu čežnju, tugu i nadu i svi smo mi sanjali slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
Da, trebat će još dugo brojiti i puno nabrojiti, možda i tisuću godina burnih vala i oluja. Danas Zvonimirova lađa, HRVATSKA LAĐA slobodno jedri,vije se kockasti barjak. Više nije nasukana na žalu, nego propeta na debelom moru. I tu će zauvijek ostati. Dok smo mi živi. Dok je živ i jedan od nas, njezinih mornara, njezinih konopa i rebara, njezinih bokova…
Jer Hrvatska – to smo mi!
Piše: Dr. Filip Šalinović