O kako je velik, pošten, dobar, plemenit, naš čovjek radnik, umirovljenik u svojoj jednostavnosti – u svom poštenju, rodoljublju, osjećaju dužnosti i dobrobiti zajednice. U njegovim venama kola poštenje koje ga potiče na izvršavanje obveza prema društvu, prema Bogu, a njemu što ostane.
Podmiruje on račune za struju, vodu, telefon, TV-e, stanarinu, pričuvu, kojekakva dugovanja. Ne zaboravlja on ni potrebe župske zajednice, kako bi mogao, makar gladan, ponosno hodati i mirno spavati.
Kršćanin mora biti „sol zemlje i svjetlost svijeta“
Zna on da svakome treba dati što mu pripada, zato ga ne iznenađuje Isusov odgovor farizejima koji su ga pitali: „Reci nam, dakle, što ti se čini: Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“… , a Isus odgovori: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“. (Mt.22.17-21).
Biblija uči da je Bog jedini upravitelj povijesti. A dužnost je njegovih štovatelja da usklađuju tijek povijesti s Božjom voljom. „Kršćani kao građani „Božje države“ odgovorni su za njezin lik i za njezinu sudbinu“. (Sv. Augustin).
Angažiranost kršćana u povijesti svijeta treba nadahnjivati Biblija i evanđeoski kriterij. Kršćani se ne smiju vezati sa sistemima koji se kose s evanđeoskim duhom, jer je on duh mira i pravednosti.
Crkva i država nisu dva suprotna pola. To je kriv stav. Norman Mailer je napisao da „sjediti skrštenih ruku znači zaboraviti da ulicom korača povijest!“.
Za nas kršćane to je povijest u kojoj se utjelovio Boži Sin i koja je zbog toga postala povijest spasenja i Božje vrijeme. Stoga je čovjekova dužnost da u tome svijetu uspostavlja Božje kraljevstvo.
„Kršćanin treba proći tamo gdje nema nikakva svjetla i sam biti svjetlost“. (Reinhold Sohneider).
Na to nas upozorava redak koji je pročitan prije evanđelja: „Svijetlite kao svjetlila u svijetu, držeći riječ Života!“.
Jedna arapska poslovica taj poziv lijepo konkretizira: „Ako ne možeš biti zvijezda na nebu, budi svjetiljka u kući!“. Da, budi svjetiljka ovome svijetu, svjetiljaka u društvu, u zajednici, u obitelji!
Isus nas poziva: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima!“. (Mt.5.16.).
Isusovi protivnici žele Isusa kompromitirati svojim podmuklim pitanjem: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“, željeli su ga uvesti u klopku. Ponudili su mu izbor između Boga i cara, između Božjih i ovozemaljskih stvari, između politike i Crkve. Kao da postoje dva suprotna, međusobno isključiva pola.
Isusov odgovor ne suprostavlja Božje zemaljskom. Iako ističe razliku među njima, ipak želi da vjernik ne stavlja sebe izvan zbivanja u svijetu.
U tom duhu papa Ivan Pavao II stalno naglašava da se kršćanin treba sve više uključivati u stvari ovoga svijeta kako bi bio „sol zemlje i svjetlost svijeta“. (Mt. 5.14.).
„Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja“
„Ja sam Jahve i nema drugoga… Neka se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo“. (Iz.45.5-6). Prorok je uvjeren da je Bog, pravi vladar povijesti, svijeta i čovjeka: „Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja“.
„Dajte Bogu što je Božje“ – to znači dajte sve, jer sve je njegovo: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim!“. (Mt.22.37.). „Dajte caru što je carevo“ – to znači ono što je zemaljsko.
Sveta je Terezija Avilska napisala da je „Bog tako velik da se isplati tražiti ga cijeloga života“. Boga pronaći možemo u zbivanjima sive svakidašnjice, u bližnjima, u ljudima koji su u potrebi, te u našem osobnom životu. „Tko ne nalazi Boga u svakidašnjici, gdje će ga uopće naći?“. (Newman).
Do sada ni u jednoj zemlji nije uspostavljen zemaljski raj, iako su ga neki toliko obećavali. Crkva nije pozvana da donosi odluke o političkim, ekonomskim ili društvenim pitanjima. Drukčije joj je poslanje odredio Gospodin: „Putem propovijedajte: približilo se kraljevstvo nebesko!“. (Mt.10.7.).
U svako doba ima ljudi koji su samo površno povezani s Crkvom. Oni žele njome manipulirati kako bi postigli svoje ciljeve. Brinemo li se dovoljno za svoju zemlju i njezin razvoj?
O vjernosti Bogu morat ćemo položiti račun u posljednji dan. Kako smo tijekom života „davali caru carevo, a Bogu Božje?“.
Budimo pravedni prema Bogu, svijetu i sebi da izgrađujući zemlju, ne izgradimo sebi pakao! Ono što je najvrjednije u ljudskom životu jest da se čovjek da voditi Duhom Božjim i da čvrsto prione uz Boga. To je ono čemu se apostol Pavao divio kod Solunjana, govoreći o vjeri, ufanju i ljubavi. Vjera je prava samo onda ako je djelotvorna. Ufanje je ispravno ako je postojano, a ljubav mora biti zauzeta, tj. okrenuta prema Bogu i bližnjemu, jer je inače nema.
U susretu s Bogom pokažu se nakane srca. Zato se tajna nevjere pokazuje u odlasku, bijegu od susreta.
Tertulijan, kršćanski pisac i svećenik iz drugog stoljeća i sveti Augustin iz petog stoljeća, upozoravali su u svoje vrijeme da se kršćanin mora uvijek iznova pitati, kako u svom životu odražava svoju ljudsku i božansku sliku.
Nikada ne zaboravi da je u tebi uz ljudsku sliku, prisutna i Božja slika. Dobro pazi da ti tokom života ne izblijedi te je bude teško prepoznati… Na upit: Čija je ovo slika? Odlučno odgovori: „Tvoja, Gospodine“, zar ne vidiš!
Istina je da je tijekom životnih oluja izblijedila, ali je još uvijek prepoznatljiva.