Čim žena stiže iz rodilišta s novim članom svoje obitelji velika radost zavlada u njenom domu. Susjedi i prijatelji, saznavši za to, požure kako bi čestitali majci i ocu. Znatiželja je velika. Raširenih očiju gledaju dijete komentirajući svaki detalj: oči, uši, bradu, čelo, nos, jagodice, trepavice, boju kose, nastojeći se dovinuti na koga je nalik. Kao dobri susjedi, proriču mu lijepu budućnost spominjući dobre i učene roditelje, te bližu i daljnju rodbinu. Majci sve to nije ugodno pa kaže: Pustite dijete na miru – nek spava, bojeći se da ga „ne ureknu“. Ima, ima tu i zlonamjernih kojima je jedina želja vidjeti kome je nalik.
„Zaista, ovaj bijaše Sin Božji!“
Jedno Dijete, blago-anđeoski se smiješilo u štalici. Pastiri-prvi čestitari, puni radosti na anđeosku vijest pohitješe čestitati majci i pokloniti se Djetetu. Teško im je bilo shvatiti da je to Dijete Kralj svega stvorenoga. Teško shvatljivo, ali radosno prihvatljivo.
Isus će Pilatu odgovoriti: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“. (Iv.18.36.). Izrugivanje, kao: „Zdravo kralju židovski“. (Mt.15.18.), pa natpis na križu: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“. (Iv.19.19.), te ismijavanje, kao: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“. (Lk.23.37.)., govore o Kristu Kralju, ali ne kralju koji postaje kralj „ognjem i mačem“, nego neizmjernom Božjom ljubavlju.
Najbolje ga je shvatio desni razbojnik, koji ga je na križu zamolio da ga se sjeti u svome kraljevstvu.
Isusovo kraljevsko dostojanstvo postalo je najvidljivije na njegovu križu. Tu on za svoje progonitelje moli, prašta im i ljubi ih. Farizeji i druge židovske sljedbe iz Isusova vremena, nisu mogli prihvatiti Isusa kao Mesiju. Oni su očekivali Mesiju oslobodioca, bogataša, koji će im dati moć i slavu, te gospodstvo nad drugim narodima. A Isus, umjesto da nad svojim sljedbenicima gospoduje, on svima služi. To je za tadašnje narodne vođe bila sablazan. I kad ga je mnoštvo počelo slijediti kao Mesiju, oni su osjećali da sve moraju učiniti kako bi takvo nešto spriječili. I tada odlučiše da ga optuže i da ga dadu ubiti.
Pred Pilatom mijenjaju optužbu i govore: „Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist Kralj“. (Lk.23.2.).
Kristovo se kraljevstvo uspoređuje s kvascom, sa zrnom gorušičinim, žitom, obilnim ribolovom. Ono je milost, koja je kao čist dar ponuđena svim ljudima. Samo „okorjeli u zlu neće baštiniti Kristova i Božjeg kraljevstva“, veli sv. Pavao.
Kraljevstva zemaljska su ograničena, naoružana, ratoborna, nasilna. Kraljevi vladaju iz svojih palača u grimizu sa zlatnom krunom. Nebesko kraljevstvo je neograničeno i nenaoružano. Najveći je u njemu onaj koji poslužuje, a najjači koji čini najviše dobra. To je kraljevstvo prožeto duhom Božjim.
Kralj ne kraljuje iz palače, nego iz štalice – kruna mu je trnova, a ne zlatna, a prijestolje mu je križ na koji je prikovan i s kojega ljubi tako snažno, da i razbojnik može ući u raj, i da rimski satnik-poganin, koji je sudjelovao u smaknuću Krista Kralja, može uskliknuti: „Zaista, ovaj bijaše Sin Božji!“. (Mk.15.39.).
Pitat će nas jesmo li potrošili život služeći drugima?
Svetkovnu Krista Kralja svega stvorenoga uspostavio je papa Pio XI 1925. godine. Sve do Drugog vatikanskog koncila ta se svetkovina slavila u nedjelju prije Svih Svetih, da bi se liturgijskom reformom Drugog vatikanskog koncila slavila u zadnju nedjelju liturgijske godine, čime nas Crkva kao vjernike na poseban način uvodi u predokus Kristova vječnog i sveopćeg kraljevstva.
Ova je riječ na poseban način upućena glavarima ovoga svijeta, upravljačima zemlje, to jest onima koji često zaboravljaju da su veliki samo onda kad su u službi dobra svojih podanika, i da bez takvog ponašanja ne rastu ni u Božjim, ni u ljudskim očima.
Svi moramo računati s njegovim „kraljevstvom istine i života, kraljevstvom svetosti i milosti, kraljevstvom pravde, ljubavi i mira“.
Vlast koja Boga isključuje iz života najopasnija je vlast za čovječanstvo, jer je ona u trajnoj opasnosti da sebe postavi na mjesto Boga. A takva vlast može biti i ona koja deklarativno ne niječe Boga, ali ga životom zaobilazi.
Vladari ovoga svijeta se za svoju vlast bore „ognjem i mačem“. Pred čovječanstvo se postavlja ponovo lik pravog kralja, koji nije kralj zato da bi se obogatio, da bi stjecao, nego da bi čovjeku služio i ispunio ga srećom.
Današnja liturgijska čitanja predstavljaju Boga kao pastira i kralja svakog čovjeka. Dakle, kao onoga koji pun ljubavi vodi brigu za svakoga.
Isusov sud će se temeljiti na pitanju za ljubav i služenje. On neće pitati koliko smo potrošili vremena za molitvu, razmatranje, seminare, diskusije, lijepe riječi, jeftina obećanja i krasne namjere.
Pitat će nas da li smo potrošili život služeći drugima?
Blagdan Krista Kralja poziva nas da promotrimo svoj život da li se razvijao u tom smjeru?
Krist Kralj nas poziva da dadnemo svom životu novi smjer, da ga uputimo prema njegovu Kraljevstvu ljubavi.