U svezi Odluke o utvrđivanju kolektivnog viška radnika koju je donijela Uprava društva Luka Ploče d.d., dobili smo priopćenje GO HDZ-a Ploča, kojeg potpisuje predsjednik Krešimir Šunjić. Priopćenja prenosimo u cijelosti:
Ako su ostali bez posla, nisu ostali bez znanja i dostojanstva!
Trebamo li nešto reći po pitanju rješavanja problema viška radnika u najvećem gradskom, ali i drugim važnim poduzećima? Gubitak blizu 10% radnih mjesta predstavlja bolan udarac i pojedinačno bi bilo riječ o drugoj ili trećoj najvećoj privatnoj firmi u gradu. Posljedice takvih procesa ćemo u manjoj ili većoj mjeri osjetiti svi, iako je poduzetnik vodio računa o otpremninama kojima će se ublažiti udar na najugroženije.
U tržišnom gospodarstvu se radna mjesta stvaraju i otvaraju, a poduzeća rastu i propadaju. Većina poduzeća zapravo ne živi dulje od jedne poslovne prilike, a gotovo nikad od jednog ljudskog života. Rijetka su poduzeća u kojima egzistenciju pronađe više generacija. Ponekad da bi preživjela takva poduzeća moraju poduzimati teške i nepopularne korake poput smanjenja broja zaposlenih.
Danas više nema države ili bloka država, a kamoli sindikata ili političke stranke koji su dovoljno snažni da zaštite pojedinca od životnih mijena ili konkurencije iz primjerice Kine. Paradoksalno, veći životni standard postižu društva poput Irske i Izraela gdje je pojedinac prisiljen da više sam vodi brigu o sebi, nego društva u kojima o pojedincu potpunu brigu vodi država, kao u Sjevernoj Koreji i Kubi pa rizika od nezaposlenosti nema.
Trebamo li onda šutjeti o problemu ljudi koji su u posljednje vrijeme postali tehnološki višak, ili su zbog nepovoljnih vanjskih okolnosti izgubili posao? Ne smijemo! Trebamo i moramo govoriti o tom problemu i radi ljudske solidarnosti, ali i zato što gubitkom radnih mjesta dolazi do osipanja stanovništva našeg grada. Čovjek od 50 godina, ili čak 35 godina koji je izučio neki zanat, ili naučio raditi posao, a potom ga izgubio, u pravilu ne može odmah početi raditi nešto drugo što se traži na tržištu rada u našem gradu ili okolici.
Strojovođe primjerice rade težak i zahtjevan posao, ali ne mogu preko noći postići prekvalifikaciju u uredski posao u kojem se traži znanje strojnog pisanja i stranog jezika. Problem kojem svjedočimo osobito od ulaska RH u EU, ali i prije, je da takvi ljudi koji imaju vrijedne vještine potraže svoju sreću na tržištu rada u nekoj drugoj zemlji. Ako i jesu ostali ostali bez posla najčešće nisu ostali bez poslovnih obaveza ili obaveza prema djeci i članovima obitelji. Nisu ostali bez svog znanja i dostojanstva.
Što je lokalna zajednica i ljudi koji je vode trebala napraviti? Jesmo li išta napravili da ublažimo posljedice ovih procesa? Godišnji proračun Grada je prema planu za ovu i narednu godinu 3 puta veći od onog otprije samo 4 godine (75 milijuna prema 25 milijuna HRK), zahvaljujući odukama Vlade u smislu fiskalnog izravnanja, članstvu u EU te prodaji imovine u gradskom vlasništvu. Jesmo li dio tih sredstava utrošili u razvoj odgovora na mijene neizvjesne budućnosti?
Lokalna zajednica treba gajiti partnerski odnosi i dijalog s važnim poduzećima kako bi nepovoljni procesi i onda kada su neodgodivi mogli biti barem djelomice amortizirani, bilo kroz programe prekvalifikacije i stručnog osposobljavanja za vještine koje nude druga poduzeća u gradu, bilo kroz stvaranje okolnosti u kojima bi grad bio privlačniji za dolazak i ulaganje novim poslodavcima. Grad je mogao razviti i programe koji potiču poduzetništvo ciljano tih skupina koje su najugroženije. Na koncu, razborit grad ima prostora da djeluje i socijalno, jer nisu svi rođeni da budu poduzetni.
O suočavanju s posljedicama krize koju uzrokuje pandemija smo kao Klub HDZ-a I HSLS-a pokušali raspravljati na više sjednica gradskog Vijeća, ali su vladajući tri mjeseca odbijali sastajati se. Prijedlozi i pokušaji da se raspravlja nisu našli put do dnevnog reda. Dužnost svih javno angažiranih je ne samo pitati nego i tražiti odgovore. Ako i ne bismo uspjeli, jesmo li mogli barem pokušati?