Koga god sretneš žali se na stanje u društvu. Sve je loše. Potrebne su velike promjene. Svijet i sredina se mijenja mijenjajući sebe.
Sufi Bayazid zapisao je o sebi: U mladosti bijah revolucionist pa sam molio: „Gospodine, daj mi snage da promijenim svijet! Godine su prolazile pa sam primijetio da nisam uspio promijeniti ni jednog čovjeka. Promijenio sam molitvu: Gospodine, daj mi milost kako bi promijenio barem one koji se sa mnom druže, a prije svega svoju obitelj i prijatelje. Bit ću s time zadovoljan!“.
Sad, kad sam već u poodmaklim godinama i dani su mi izbrojeni, shvaćam koliko sam bio naivan. Jedina mi je sada molitva: „Gospodine, daj mi milost da promijenim sebe!“.
„Jedino Bogu se klanjaj!“
Da sam od početka ovako molio, ne bih rasipao svoj život. Svi misle o promjeni čovječanstva, a rijetko o promjeni samih sebe! Krist veli: Približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Evanđelju!
Mi zaista vjerujemo, ali nam je žao što nismo potpuno uspjeli u našoj vjeri, nadi i ljubavi. Priznajmo to pred Bogom i Crkvom i zamolimo oproštenje.
Bog je prijatelj, a ne protivnik čovjeka. On se uvijek drži svoga saveza, a nas potiče da se odreknemo nevjernosti i vratimo k njemu. Molimo Gospodina da nas obdari spasenjem. Sjeti se svoje ljubavi prema nama, Gospodine, pa primi našu usrdnu molitvu.
Tri su osnovne napasti, koje čovjek na svom putu do „obećane zemlje“ doživljava. Prva je napast tijela, koju Ivan apostol naziva „požuda tijela“. (Iv. 2.16.). Najesti se i napiti! To je najvažnije, kažu mnogi, među kojima smo često i mi. Uživati! Zašto ne? – često pomišljamo. Međutim, „Ne živi čovjek samo o kruhu nego i od svake riječi što izlazi iz Božjih usta“. (Pnz.8.3.).
Drugu napast Ivan naziva „požuda očiju“. (Iv.2.16.). Čovjek bi htio sve bogatstvo ovoga svijeta, ali se pritom klanja stvorenju umjesto da se klanja Bogu. A pisano je: „Jedino Bogu se klanjaj“. (Pnz.6.13.).
I treća je napast, veli sveti Ivan, „oholost života“. (Iv.2.16.) koja govori o ljudskoj nadutosti, koja ne vidi i ne želi vidjeti ništa osim svoga ja, koje Bog uopće ne zanima. Ako i postoji Bog, onda on mora toga oholicu slušati, misle oni. A Isus veli: „Pisano je: ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!“. (Pnz.6.16.).
Isus nam pokazuje teži, ali sretniji put do vječnosti: post, molitva i dobra djela. Postom mislimo na one koji gladuju i konkretno im priskačemo u pomoć. Nemrsom se vježbamo suzdržljivosti.
Dobra djela uvjeravaju naše bližnje da je Bog u nama i s nama. Živeći i čineći dobra djela, a sam Bog nam je u Isusu Kristu pokazao koja su to djela i kako ih treba činiti, čovjek može već sada imati dio neba u svom životu.
Pripovijeda se za nekog Indijanca koji je radio kod nekog farmera, kako je jednog dana zamolio svoga gazdu da mu da cigaru, a ovaj mu dade punu kesu duhana. Indijanac je to zahvalno primio, da bi sutradan donio farmeru zlatnik. Farmer se iznenadio kad mu je Indijanac ispričao da je zlatnik bio u kesi s duhanom, pa mu reče: „Mogao si ga i zadržati jer nisam znao za njega“. Ali Indijanac odgovori: „Ti si meni dao duhan, a ne zlatnik. Cijelu noć nisam mogao spavati dok su se u meni prepirala dva duha, jedan koji mi je govorio da ti zlatnik vratim, a drugi da ga zadržim. Da mirno spavam, odlučio sam ti vratiti zlatnik. I sad sam miran“. Da li ti mirno spavaš? Ukloni smetnju još danas!
„Za lađu koja ne zna svoj pravac svaki je vjetar loš“.
Isus je žrtvovao sama sebe da kraljevstvo njegova Oca dođe na zemlju. On zove svoje učenike na sudjelovanje u tom poslanju. On i na tebe računa. Nemoj ga iznevjeriti!
Čitanje iz Knjige Postanka nam govori: „Ovo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: Evo sklapam savez svoj s vama i vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama – što je s vama izišlo iz korablje, te nikada više potop neće zemlju opustošiti“. (Pos.9.8.).
Jedna latinska poslovica kaže: „Za lađu koja ne zna svoj pravac svaki je vjetar loš“. Mnogo je takvih vjetrova u našem životu. Korizma je vrijeme da se upitamo kako ide brod moga života, da li je cio ili propušta u sebe mnogo toga što u biti ne želi.
Vode potopa su s jedne strane znak Božje kazne za grijehe, a s druge su pak strane znak Božje dobrote, koja vodom krštenja spašava čovjeka, koji se mora truditi da se to sjeme Boje ljubavi razvije u veliko stablo prijateljstva s Bogom.
Za taj rast su ponajviše odgovorni roditelji, jer kod kuće je crkva u malome gdje ovo zrno Božje milosti mora naći povoljno tlo i klimu za rast i dozrijevanje. Sakramentalni život izražava tješnju povezanost s Gospodinom i dublje prijateljstvo s njime.
Pokaži da si zavrijedio to prijateljstvo i ponosno ga svjedoči, što će zasigurno biti poticaj i onima koji te upoznaju, jer se sreća ne da sakriti. Ona je „zarazna“ – privlači i osvaja sljedbenike, pogotovo ako je put vidljiv.
Krist je svoju lađu ostavio nama ljudima na upravljanje. A ona je kroz povijest imala i loših kapetana, i loših mornara, i loših putnika, no, hvala Bogu i onih koji su je dobro vodili i onih koji su je popravljali.
Veliki sv. Franjo imao je viđenje u snu u kojem je čuo glas koji ga je pozivao: „Franjo, popravi moju crkvu!“. On je u svojoj jednostavnosti to shvatio doslovno i pošao do ruševne crkvice – današnje Porciunkule nad kojom se sada uzdiže njegova veličanstvena bazilika.
On je time popravio i brod vlastita života, i usmjerio ga ka sigurnoj Kristovoj luci.
Veliko je polje i tvojega rada koje iziskuje stalnu aktivnost, kako bi opravdao poziv i povjerenje.