Domovinski rat zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti, kao što Ploče zauzimaju posebno mjesto u Domovinskome ratu. Nespornu ulogu i žrtvu branitelja treba sačuvati za buduće generacije, kao što treba sačuvati i sve dokumente, zapise i govore ljudi koji su u najtežim trenucima novije hrvatske povijesti hrabrili, savjetovali i punili optimizmom i nadom kako branitelje, tako i sugrađane i sve ljude dobre volje.
Jedan od tih ljudi je legendarni pločanski svećenik don Petar Mikić. Danas donosimo govor koji je na današnji dan, 2. ožujka 1993. godine, održao prisutnima u pločanskome restoranu Mornar na poziv Stjepana Bernardića, tadašnjega načelnika Stožera pomorskog zapovjedništva za Južni Jadran.
„Zaklinjem vas braćo, svi budimo iste misli, neka među vama ne bude razdora…. Hram ste Božji, i Duh Božji prebiva u vama.
Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Tako nam poručuje sveti Pavao.
Govorili su nam da moramo učiti, i mi smo učili. Učimo još i danas. No, učili su nas da nije dovoljno samo učiti, već da treba nešto i naučiti. Jesmo li ih u tome poslušali?
Pa, sigurno da jesmo, jer da nismo ne bismo ni sami mogli živjeti i napredovati, niti bismo mogli u tako velikoj mjeri „izvoziti mozgove“ na inozemno tržište.
Svoje ljudske i umne sposobnosti darujte Domovini
Sama činjenica da je netko u domovini stekao solidno znanje za stručni razvitak i uspjeh kasnije u inozemstvu, još ni izdaleka ne znači da je dotični osim svoje struke naučio i još nešto, i to nešto mnogo važnije i od same struke. Jer da su mnogi iz tog „odljeva mozgova“ učili i naučili, recimo, da takozvani veliki svijet i nije tako velik kako na prvi pogled izgleda, da nije ni tako slobodan kao što se priča, pa ni bogat kao što se misli, vjerojatno bi se netko od njih bio odlučio da svoje ljudske i umne sposobnosti ipak daruje Domovini – svome kraju. Posebice ako mu je stalo da uz stručni uspjeh postane još i velik čovjek. Jer u velikom svijetu to ide teže. Veliki svijet je, naime, tako građen da u sebe lakše ugrađuje uspješne, bogate i slavne, nego velike.
Tako je moguće da u jednoj „katoličkoj“ Italiji na parlamentarnim izborima pobijedi uvozna javna prostitutka, pošto su one tajne domaće, muške i ženske, u tom pogledu već odavno probile led.
U tom svijetu moguće je da francuski i ini političari posjećuju „sarajevsku klaonicu“, posjećuju osakaćene i osramoćene, bez i trunke stida. Kao da sudbina te ruševine od grada i tih ruševina od ljudi nije velikim dijelom ležala upravo u njihovim rukama. Kao da ih oni nisu mogli spasiti da su htjeli. Pa ipak, umjesto da se bar sada zastide, oni svako malo dolijeću u Sarajevo, kao na safari.
Svijet u kojem je takvo što moguće nipošto se ne može smatrati velikim. Malen je to svijet, jer su maleni ljudi koji mu pečat daju i oni koji u njemu kolo vode. Pa ni sama činjenica što u tom i takvom svijetu djeluju dobrotvorne i humanitarne ustanove, te to što su te ustanove i nama pružale i pružaju golemu pomoć, sve to ne mijenja dimenziju rečenog svijeta.
Veličina čovjeka dolazi iz duše, iz srca
Ovo nije osuđivanje drugoga, već način propitkivanja nas samih. U nas, valjda kao reakcija na bivši socijalizam, postoji uvriježeno divljenje svemu što se i kako se događa u tom velikom svijetu. Sklonost da sa zapada uvozimo sve, od mode do droge, nije u nas od jučer. Uvozimo i ono što valja i što ne valja. Ponekad je to tragikomično.
Već smo valjda izglavili europske glavešine našim recitacijama o tome kako smo i mi pravi pravcati Europejci, kako smo i mi spremni iz ovih stopa uskočiti u ono isto kolo koje oni već odavna igraju, ni ne primjećujući da se i njihovo kolo stalno vrti u krug.
Ostavimo se one narodne: U tuđe krave veće je vime. Veličina čovjeka dolazi iz duše, iz srca. Iz punine srca usta govore, a ruke se pokreću na dobra djela.
Budite savršeni kao Otac Nebeski, savjetuje nas Isus. Nije nam za uzor stavio bogate i jake susjede.
Ne želim ovim reći da smo mi veliki, a drugi mali. Naprotiv, svi smo mi skupa jako mali, ali ako se budemo s malima i nadalje uspoređivali, nemamo izgleda da postanemo veliki. O tome je riječ. Nismo mi tu da sudimo nikoga, već da u prvom redu skromno priznamo svoje vlastite slabosti i gledanje u druge kao u neko božanstvo, vjerujući da će nas sama njihova blizina izvući iz svih nevolja. Ta pred nama su ipak samo obični ljudi.
Okrenimo se stoga sebi i svojoj sredini. Uzdajmo se u se i u „svoje kljuse!“…
Savjetujmo, potičimo, potpomažimo jedni druge u svemu što je dobro. Ne budimo zavidni, zlobni, egoisti, koji misle samo na sebe.
Svoje želje o bogatoj, slobodnoj, nezavisnoj – zemlji sretnih ljudi – našoj dragoj, jedinoj nam Hrvatskoj, svojim zalaganjem pretvorimo u stvarnost“.