Lijepa vinska priča „stiže“ nam iz Otrić Seoca, malog mjesta u Općini Pojezerje. Ova priča temelji se na ljubavi prema vinarstvu i tradiciji, jer za njene „autore“, vinarstvo je više od zanimanja. A „autori“ priče su članovi obitelji Nižić, Alen, njegova supruga Marijana i kćerke Helena, Marta i Josipa.
Mlada obitelj Nižić ima zasađenih 11 tisuća čokota vinove loze i vlastitu vinariju, ali, kako ćemo vidjeti, ove brojke vrlo skoro više neće biti aktualne. Vinarstvo im je u krvi, Alenov otac Grgo, a prije njega djed Mate život su posvetili vinovoj lozi. „Od kada znam za sebe bavim se vinarstvo i tako će biti dok god budem živ. Nastavio sam tradiciju mojih predaka i otišao korak dalje. Vinariju smo otvorili u staroj kamenoj kući koju sam naslijedio od oca. To mi je oduvijek bila velika želja i konačno sam je ispunio prije sedam godina. Kapacitet vinarije je deset tisuća litara, a mi godišnje proizvodimo sedam tisuća litara. No, to će se uskoro promijeniti i količina proizvedenoga vina će biti veća“, upoznaje nas sa svojim planovima Alen, inače zaposlenik INA-e, koji, unatoč tome poslu, pronađe dovoljno vremena za uzgoj ,loze i proizvodnju kvalitetnoga vina.
Alen i njegova obitelj, koji imaju registrirano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, proizvode bijelo vino Maraština i crna vina Merlot i Roze. Sam je svoj učitelj, kako kaže, završio je srednju poljoprivrednu školu – smjer vinarstvo, a ponešto znanja prenijeli su mu stariji vinari. Sa plasmanom nema problema, vino prodaje na razne načine, na sajmovima, festivalima, dovozi ga na kućnu adresu…, kad je dobra kvaliteta ni plasman nije upitan.
Naravno, cijeli ovaj „projekt“ Alen ne bi uspio realizirati bez pune i bezrezervne podrške obitelji. Jer, rad u vinogradu je iznimno zahtjevan, okopavanje, obrezivanje, plijevljenje, polijevanje i drugi vidovi zaštite loze traže mnogo vremena, energije, znanja i ruku. Supruga Marijana, koja je završila tekstilnu školu, ravnopravno s Alenom sudjeluje u svim poslovima. I ništa joj nije teško. „Naravno da mi nije teško, cijela moja obitelj uključena je u ovaj posao i to je postalo dio nas. Ne mogu zamisliti da radim nešto drugo. Volim ovaj posao, vidim da ga je, na naše zadovoljstvo, zavoljela i moja starija kćerka. Nadam se da će i dvije mlađe krenuti njenim stopama, ali neka same odluče kada dođe vrijeme. Ovo je zaista lijep posao, istina ima rizika i neke stvari ne zavise od nas, ali može se pristojno zaraditi i normalno živjeti“, priča nam Marijana i naglašava da je najzahtjevniji period upravo ovaj sada kada se bere grožđe. Treba pronaći radnike, a i oči su uprte u nebo, kišno vrijeme zna napraviti štetu. Osim njih, po potrebi Alenu uskaču u pomoć i njegova braća Mate i Damir. A i kumovi Ivana, Deno i drugi su na raspolaganju.
A Alen već radi nove planove, širit će posao, proizvodit će više vina, a i broj čokota vinove loze biti će veći. Iduće godine planira sadnju dvije tisuće sadnica Pošipa. Nije ga strah novih investicija, jer potrebno znanje i iskustvo već imaju, a u godinama koje dolaze i mlađe kćerke Marta i Josipa, nadaju se, radoznalost i bezbroj pitanja o lozi i vinu, zamijenit će znanjem i voljom da se bave ovim poslom. Učitelji ih čekaju i po svemu sudeći ova vrijedna tradicija u obitelji Nižić nastavit će živjeti još dugi niz godina.