Prvi putnički brod na dizelski pogon na svijetu povezivao je Ploče sa Makarskom i Splitom u samim počecima razvoja grada na ušću Neretve, ali priča o ovome zanimljivom brodu počinje u Istri, na Brijunima, nevelikoj otočnoj skupini između Pule i Rovinja. Taj je brod, a zvao se Rečina, u prvim godinama razvoja grada Ploča odigrao iznimno važnu, zapravo pionirsku prometnu ulogu. A kako je uopće „doplovio“ u donjeneretvanski i podbiokovski kraj, otkrio je Neven Jerković, dugogodišnji turistički djelatnik koji je obnašao niz odgovornih funkcija u zemlji i inozemstvu, a 2018. godine dobio je nagradu za doprinos u promicanju pomorske kulture koju mu je dodijelilo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture.
Prvo ime – Brioni
Bogati austrijski industrijalac Paul Kupelwieser, koji je, između ostaloga posjedovao i čeličane u Linzu, kupio je 1893. godine brijunsko otočje, koje tvori četrnaest otoka i otočića, od mletačkih trgovaca za 75 tisuća zlatnih forinti. Potpuno zapušteno i malarično područje Kupelwieser je meliorirao i uz pomoć svjetski poznatog njemačkog biologa Roberta Kocha potpuno iskorijenio malariju, iako je i on sam, dugo boraveći na Brijunima, od nje ozbiljno obolio. Započeo je izgradnju prvih hotela, pristaništa, parkova, putova, zoološkog vrta, teniskih i golfskih igrališta te ostalih sadržaja kojima je na tom području planirao stvoriti ekskluzivno ljetovalište. Za sigurno prometno povezivanje Brijuna s kopnom morao je naručiti i dobar brod.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o prvom putničkom broda na svijet na dizelski pogon!
Na vezu u Pločama
Kepelweiser je tako, istaknuo je Jerković, u tršćanskom brodogradilištu Contiere San Marco dello Stabilimento Tecnico Triestino dao izgraditi manji putnički brod čelične konstrukcije koji je služio za redovito povezivanje Brijuna s kopnom, a kojega je povremeno i sam koristio za svoja privatna krstarenja. Navogradnja 382 porinuta je u more u svibnju 1908. te je tom prigodom krštena imenom Brioni kao već treći brod istoga imena koje je do tada osobno posjedovao Kupelwieser. Brod od 104 GRT i 39 NRT, dug 27 i širok 5 metara zaplovio je 1910., a predstavljao je pravu tehničku senzaciju svojega vremena jer je bio prvi putnički brod na svijetu kojeg je pokretao dizelski glavni pogonski stroj. Njemačka, austrijska i talijanska literatura navode ga kao Erstes Dieselpassagierschiff der Welt odnosno La prima nave passeggeri con motorepropulsore diesel del mondo. Skromni glavni pogonski stroj izgrađen u Grazer Waggon und Maschinenfabriks A.G. Graz snage 180 KS omogućavao mu je plovidbu brzinom od 11 čvorova. Prevozio je do 177 putnika.
Talijani ga preoteli Austrijancima
Formalni je vlasnik broda Brioni bilo Kupelwieserovo dioničko društvo Gutsdirektion der Brionischen Inseln Pola koje je od veljače 1910. otpočelo održavati redovne putničko – teretne pruge iz Pule i Fažane prema Velom Brijunu. No, ova dobro zamišljena turistička idila nije dugo potrajala jer je uskoro buknuo Prvi svjetski rat. Njegovim se završetkom poražena Habsburška Monarhija raspala na nekoliko država , a područje Brijuna došlo je 1918. pod talijanski suverenitet. Iste godine umire i Paul Kupelwieser, a nasljeđuje ga sin Karl. Iako su austrijski i hrvatski posjetitelji od tada nerado posjećivali ovo atraktivno otočje, bilo je dovoljno turista iz same Italije pa se posao u međuratnom razdoblju nastavio i dalje razvijati.
Nacrt broda
Talijani nikako nisu mogli podnijeti da vlasništvo takva dragulja ostane u austrijskim rukama pa su se na sve moguće načine pokušavali legalno domoći njegovog posjeda. Prilika se ukazala 1930. kada je Kupelwieserov sin zbog financijskih poteškoća počinio samoubojstvo. Kako njegovi nasljednici nisu našli načina podmiriti prispjele bankarske obveze, ali ni zaostale neplaćene poreze, Brijune je 1936. konfiscirala talijanska vlada. Društvo je promijenilo ime u Azienda Patrimoniale dello Stato Brioni, a u njegovu se vlasništvu našao i brod Brioni.
Međutim, ni ova zanimljiva povijesna epizoda nije dugo potrajala, jer je uskoro započeo Drugi svjetski rat pa je Brijune zaposjela talijanska ratna mornarica. Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. tu dolazi njemačka vojska (Kriegs marine – ratna mornarica), ali i ona nakratko jer je rat uskoro završio. Naravno, Brioni su svojim ionako skromnim transportnim kapacitetima čitavo to vrijeme samozatajno i vjerno služili jednoj i drugoj ratnoj mornarici.
Rečina
Kada su Brijuni 1945. godine došli pod upravu novostvorene Titove Jugoslavije, brod Brioni, kao ratni plijen, prešao je u vlasništvo riječke Središnjice za plovidbu koja mu je dala i novo ime – Rečina. Od 1947. u sastavu je nejake i skromne flote tek osnovane Jadranske linijske plovidbe (Jadrolinije) koja ga je iste godine potpuno obnovila i ugradila mu nešto snažniji glavni pogonski stroj Ansaldo Genoca snage 242 kW, koji je i sam nakon rata neiskorišten i zaboravljen ostao u brodogradilištu i na koncu poput broda završio kao ratni plijen.
„Istodobno Brijune zaposjeda novi vladar ovih prostora – Josip Broz Tito, koji je, prenamijenivši ih u osobnu luksuznu rezidenciju, uložio mnogo svojega vremena i tuđeg novca da se ovome otočju vrati stari sjaj, ali za ograničenu i ekskluzivnu upotrebu svoje političke oligarhije i gostiju iz cijeloga svijeta. Umjesto Briona iz Fažane prema Velom Brijunu zaplovili su noviji i komforniji brodovi, a stara je ljepotica, doduše malo ušminkana, dobila jednu sasvim drugačiju ulogu.
Vez na pločanskoj putničkoj rivi
Nova je Rečina preuzela održavanje lokalnih brodskih pruga, a najveći je broj godina provela u pločanskom akvatoriju neumorno povezujući novi lučki grad s njegovim okolnim naseljima. Plovila je uglavnom na lokalnoj pruzi iz Ploča do Trpnja, Gradca, Zaostroga, Drvenika, Podgore i Makarske, te Neretvom prema Kominu, Opuzenu i Metkoviću. U nedostatku boljih brodova znala se često zaputiti čak i do Splita. Svoj je stalni vez Rečina na pločanskoj putničkoj rivi imala na mjestu koje je bilo pomalo u sjeni onoga koje su imali Njegoš i Vladimir Nazor, koji su i tako pokazivali svoju dominantnu ulogu u regionalnome pomorskom povezivanju Ploča s većim gradskim i kotarskim središtima poput Makarske i Splita. Ušminkani su se „pjesnici“ na vezu tijekom noći doimali doista nadmoćno i kočoperno nasuprot neuglednoj i marljivoj Rečini“, zabilježio je Jerković.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o prvom putničkom broda na svijet na dizelski pogon!
Nakon promjene imena
Ovaj skromni brod bio je, gotovo doslovno, i drugim domom velikom broju učenika putnika s Pelješca i Podbiokovlja jer su jedino slobodno vrijeme za učenje u zimskim i kišnim i hladnim danima imali baš u toplom salonu s električnom rasvjetom u njezinim sporim i dugim plovidbama zbog kojih su ta djeca domove napuštala rano ujutro i u njih se vraćala kasno navečer u potpunom noćnom mraku. Ne zaboravimo da u to vrijeme veliki broj neretvanskih, peljeških i podbiokovskih domaćinstava još nije bio elektrificiran, a za noćnu su rasvjetu uglavnom koristili zaboravljene petroljače.
Nostalgični vapor
Izgradnjom Jadranske magistrale prestala je potreba za klasičnim putničkim brodovima male obalne plovidbe, a na njihovo su mjesto došli suvremeniji trajekti kao sastavni dio integralnog sustava cestovnog prometa koji je uskoro preuzeo vodeću ulogu u sveukupnome putničkom lokalnom prometovanju. Tako je i Rečina koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća otišla u zasluženu mirovinu. Prodana je 1968. u Zadar, gdje je slijedećih dvadeset godina, u početku kao Mare Nostrum, a potom Lido, stalno privezana služila kao ploveći restoran. U starom je željezu dobra stara Rečina, prvi putnički brod na dizelski pogon na svijetu, konačno završila 1988.
„Tako je definitivno iz naših krajeva nestao jedan skladni i nostalgični vapor. Sama riječ vapor (talijanski vapore, turski vapur) i nije baš najprikladnija za Rečinu jer se je ona u lokalnom narječju uglavnom upotrebljavala za željezne brodove na parni pogon, ali skromna je Rečina u našim krajevima uvijek bila i ostala vapor, iako je bila prvi putnički brod na svijetu kojeg je pokretao pogonski dizelski stroj i tako za sva vremena ostala zlatnim slovima zabilježena u cjelokupnoj svjetskoj povijesti brodarstva. Većina putnika iz vremena njezine plovidbe u našim krajevima, vozeći se stiješnjeni u njezinim skromnim salonima ili tiskajući se na uskim palubama, nije tada uopće ni bila svjesna nedvojbeno velike svjetske povijesne važnosti naše dobre stare Rečine“, zaključio je Jerković.
Slike: Mario Talajić
