Od ukupno dvadeset šest velikih vinogradara koji su 29. srpnja 1970. godine u glavnom sjedištu sindikata United Farm Workers potpisali ugovor kojim je završen petogodišnji štrajk uzrokovan sindikalnim pitanjima, njih devetnaest bilo je hrvatskog podrijetla, najviše Dalmatinaca podrijetlom s Hvara, Brača i Korčule. Podatak je to koji na najbolji mogući način ilustrira njihovu snagu i ulogu koju su imali u razvitku američke industrije stolnog grožđa. Protiv njih bio je, među ostalima, i senator Robert Kennedy, ministar pravosuđa u vladi svojega starijeg brata Johna (1961–1963) i Lyndona Johnsona (1964). Za njih su bili republikanci, posebice dvojica najmoćnijih među njima – guverner Kalifornije Ronald Reagan i predsjednik Richard Nixon. Na jednoj tiskovnoj konferenciji u znak potpore protiv sindikalnog bojkota, demonstrativno su jeli grožđe iz Delana. Predsjednik Nixon pomogao je vlasnicima vinograda da grožđe prodaju u Europi, a neprodane količine otkupljivalo je Ministarstvo obrane, većinom za vojne postrojbe u Vijetnamu.
Hvaranin Caratan prvi počeo uzgajatu stolno grožđe
Spomenuti Delano je grad u Kaliforniji, u dolini San Joaquin, i slovi kao glavni grad stolnog grožđa. Prvi koji je u Delanu počeo uzgajati stolno grožđe bio je Marin Caratan, rođen u selu Pitve na otoku Hvaru 1883. godine! Ovu zanimljivu temu obradio je Ante Barbir, autor knjige New Dalmatia, koja uskoro treba biti objavljena u nakladi Jesenski i Turk iz Zagreba. Ante Barbir diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 13 godina bio je profesor engleskog i talijanskog jezika na Gimnaziji u Pločama, tridesetak godina proveo je u diplomatskoj službi radeći u Sydneyu, Rimu, Milanu, Trstu, Ottawi i Los Angelesu, odakle je 2010. otišao u mirovinu.
Caratan je u svojoj tridesetoj godini odselio u Ameriku, najprije u San Francisco, a nakon šest godina preselio se u Delano gdje mu se pridružio i brat Antun. Od prve berbe 1926. godine Caratani su nastavljali širiti svoje vinograde u okviru obiteljske tvrtke M. Caratan Inc. koja je u međuvremenu prerasla u svjetski prepoznatljivu kompaniju Colombine Vineyards. Danas je vodi već treći i četvrti naraštaj Caratana, koji vole podsjetiti na teške početke kad je njihov djed i pradjed sam čitavo polje ravnao uz pomoć mazge. Marinov sin Luis razvio je jednu od najuspješnijih sorta stolnog grožđa – Holiday Seedless, koja se uzgaja isključivo u njihovim vinogradima. U svoj genetički rad na toj besjemenoj sorti uložio je više od dvadeset godina rada i dvjestotinjak pokusnih križanja.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak-tiskano izdanje) donose priču o odlučujućoj ulozi Hrvata u razvoju američke induistrije stolnog grožđa!
Nakon Caratana u ovaj dio Kalifornije stizali su i drugi Hrvati s otoka Hvara, i većinom se posvećivali uzgoju stolnog grožđa, a mi ćemo u ovome tekstu spomenuti samo neke od njih.
Zaninovići najbrojniji
Steve Pandol rodio se u Brusju na otoku Hvaru, doselivši se u Delano koju godinu nakon Marina Caratana. „Sa suprugom Margaret, također s Hvara, imao je tri sina, Jakoba Vladimira, Matta i Stevea, s kojima je četrdesetih godina razvio jednu od najuspješnijih kalifornijskih kompanija za uzgoj stolnog grožđa. Nakon smrti oca 1961. godine, najstariji sin Jack, pravim imenom Jacob Vladimir, rođen 1923. godine u Kaliforniji, preuzeo je njegove poslove i ubrzo postao vodeći čovjek u industriji i uzgoju stolnog grožđa u Kaliforniji. Ostao je upamćen po značajnom doprinosu razvitku voćarske industrije, primjerice, prvi je uveo vozila hladnjače umjesto željezničkog prijevoza, a potom i teretne zrakoplove za inozemni prijevoz svježeg voća. Tvrtka Pandol među prvima se počela baviti uvozom i izvozom poljoprivrednih proizvoda, a svoje pogone imaju u Čileu, Meksiku, Argentini i Peruu“, navodi Barbir u svojoj knjizi New Dalmatia.
Zaninovići podrijetlom iz Velog Grablja, sela na dvanaestak kilometara zapadno od Hvara, daleko su najbrojniji u dolini San Joaquin, i svi su se bavili uzgojem voća, najviše stolnog grožđa. Da bi se navela njihova imena trebalo bi nekoliko stranica, zato evo samo nekoliko crtica o onima koji su se početkom dvadesetog stoljeća počeli baviti voćarstvom i vinogradarstvom i čije se poslovanje održalo sve do danas. Antone Zaninovich, rođen 1885. godine, u Ameriku je stigao 1901. i u Watsonvilleu počeo raditi u voćnjacima jabuka, odakle je nakon dvije godine otišao u Sacramento i nekoliko godina radio na željeznici. Zajedno s mlađim bratom Vincentom, koji je stigao u Los Angeles 1910. godine, kupio je farmu na kojoj im se 1921. pridružio i najmlađi brat Marko. Braća su zasadila vinograde sa stolnim grožđem i ostala zajedno sve do 1937. godine kad su se mlađi Vincent i Marko odvojili i u Earlimartu nastavili uzgajati grožđe kao partneri pod nazivom Sunview Vineyards. „Ni ovo bratsko ortaštvo nije bilo duga vijeka, braća su se 1940. godine razdvojila, Vincent se preselio u obližnji Richgrove i ubrzo postao jedan od najuspješnijih proizvođača stolnog grožđa u dolini. Braća su razdvajanje obavila u bratskom duhu, a bacanjem novčića Marko je dobio pravo da zadrži već zaštićeno poslovno ime Sunview Vineyards. Svojim novim vinogradima Vice je dao naziv Vincent B. Zaninovich and Sons, Inc., i danas su u vlasništvu njegovih nasljednika, trećeg i četvrtog naraštaja. I Markov Sunview i Vicin VBZ i danas se ubrajaju među najveće obiteljske tvrtke u Kaliforniji za proizvodnju stolnog grožđa najviše kakvoće. Vice je biskupiji u Fresnou darovao zemljište na svom imanju za gradnju crkve koja je njemu u čast nazvana San Vincent’s Catholic Church of Richgrove. Točno na Novu 1947. godinu Vincent Zaninovich, rođen u Velom Grablju 1921. godine, i njegov prvi rođak, Martin, rođen 1923. godine u Dinubi u Kaliforniji, utemeljili su Jasmine Vineyards, koji se danas ubraja među najveće proizvođače stolnog grožđa u Sjedinjenim Državama. Martinov otac John rodio se u Velom Grablju 1895. godine, a u Ameriku je stigao 1914. godine kad mu je bilo samo 19 godina. Jedan je od najzaslužnijih što proizvodnja stolnog grožđa u Kaliforniji danas zauzima prvo mjesto u svijetu. U Kaliforniji su bila i dvojica Zaninovicha koja se, međutim, nisu bavila poljoprivredom: Ivo, brodograđevni inženjer, koji se istakao u gradnji ribarskih brodova, posebice tunolovaca sa žiroskopskim uređajima, bio je među prvima koji su organizirali pomoć svojoj matičnoj zemlji u Domovinskom ratu; Sandro Zaninovich bio je glazbenik, skladatelj i dirigent, s karijerom u Hrvatskoj i Americi, u prosincu 2006. godine bio sam pokrovitelj Mozartovog festivala mladih kojega je u Los Angelesu organizirao i vodio maestro Zaninovich“, istaknuo je Barbir u knjizi New Dalmatia.
Tudori i Rolex pokrovitelji najvažnije automobilske utrke
Obitelj Tudor, također podrijetlom iz Velog Grablja, počela je u Kaliforniji uzgajati grožđe otprilike u isto vrijeme kao i njihovi pridošli suseljani. Dinko Tudor se rodio 1898. godine i nakon što je odratovao svoj dio u austrougarskoj vojsci 1921. godine doselio se u Ameriku, najprije u Sacramento, odakle se nakon osam godina pridružio svojim mještanima u Delanu. Dinko je postao Dan, a 1937. godine utemeljio je tvrtku Dan Tudor and Sons koja uspješno posluje i danas. Njegovi unuci Dan i Christian uzgoju stolnog grožđa pridodali su 2000. godine i proizvodnju vina, veoma cijenjenog i pobjednika na mnogim izložbama. Poseban publicitet tvrtka Tudorovih dobila je 2014. godine kad su zajedno s Rolexom bili pokrovitelji najvažnije automobilske utrke u Sjevernoj Americi na poznatom trkalištu Laguna Seca’s Mazda Raceway, nedaleko grada Carmel, koja se održala pod nazivom Tudor United Sports Car Championship, objedinjujući tako vrhunske satove Tudor iz Rolexa s vrhunskim vinima Tudor hrvatskih vinara podrijetlom iz Velog Grablja.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak-tiskano izdanje) donose priču o odlučujućoj ulozi Hrvata u razvoju američke induistrije stolnog grožđa!
„Vladimir Tudor iz Malog Grablja na otoku Hvaru stigao je u okolicu San Bernardina u južnoj Kaliforniji 1937. godine i posvetio se uzgoju stolnog grožđa, poslu koji je naučio na rodnom otoku. Sa sinom Vladimerom pedesetih je godina počeo sadnju vinograda malo južnije, uglavnom na području gradića Mecca. Tu je i sjedište njihove tvrtke Tudor Ranch, Inc. koju sad vodi već treći naraštaj Tudorovih iz Malog Grablja: predsjednik Marion, glavni direktor Vlady, te voditelji pojedinih odjela George, Joseph, Cecilia Tudor Rose i Doreen. Sredinom 2017. godine Savezni ured za patente i zaštićene proizvode njihovo je stolno grožđe registrirao kao zaštićeni proizvod pod nazivom Brothers’ Pride – čime se braća zaista mogu ponositi. Mrežna stranica tvrtke ukrašena je slikom grada Hvara na kojoj se jednim klikom na središnji trg ulazi na službene stranice ovoga prelijepog grada i otoka. Braća Tudor ne ponose se samo svojim grožđem nego i domovinom svojih predaka“, zabilježio je Barbir u knjizi New Dalmatia.
Američki kongresnik Radanović prvi vinar u Kongresu nakon Thomasa Jeffersona
George P. Radanovich, dugogodišnji američki kongresnik iz Kalifornije, čiji se otac u Kaliforniju doselio s otoka Brača, zasadio je svoj vinograd u Mariposi, na sjeveru Doline San Joaquin, u podnožju planinskog lanca Sierra Nevada 1982. godine i nakon četiri godine počeo praviti vino u vlastitoj maloj vinariji. Nakon što je izabran za zastupnika u američki Kongres 1994. godine, vinogradu je posvećivao sve manje vremena ali je zato u Washingtonu bio glavni utemeljitelj Kongresnog kluba za vino i, naravno, Hrvatskog kongresnog kluba. U Mariposu se vratio 2011. godine prije isteka mandata da bi se posvetio jedanestogodišnjem sinu Kingu koji mu je ostao nakon smrti supruge Ethie godinu dana ranije. Uz rad u vinogradu i vinariji objavio je i knjigu o svojim političkim stajalištima pod nazivom The New World Order is the Old World Order u kojoj se zalaže za postizanje novoga društvenog dogovora temeljenog na kulturalnoj reformi i obnovi institucija vjere, obitelji, rada i vlasti. Vino proizvedeno od grožđa iz obnovljenog vinograda prodaje se s etiketom 1000 Vines (tisuću loza). Za obnašanja kongresničke službe, ističe Barbir u svojoj knjizi, po Washingtonu je hodao pješice ili se vozio podzemnom željeznicom, a u Mariposi ponosito vozi svoj poljoprivredni kamionet – popularni pick up, priznajući da mu prodavanje vina ide malo teže od pridobivanja glasova na izborima. Općenito se drži da je naš George prvi pravi vinar u Kongresu nakon Thomasa Jeffersona, jednog od utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, glavnog autora Deklaracije o nezavisnosti i trećeg predsjednika SAD-a.
Manje od tri kilometra od Grgicheve vinarije na St. Helena Highway gotovo tridesetak godina nalazio se vinograd i vinarija Milat Vineyards koje je u gradiću St. Helena 1949. godine utemeljio Richard Milat čiji su se roditelji Marko i Franciska doselili iz Korčule početkom dvadesetog stoljeća. Njegovi sinovi Mike i Bob zatvorili su malu ali veoma popularnu vinariju s još popularnijim podrumom za kušanje 2014. godine.
Jednom od uspješnijih vinogradara i vinara u Kaliforniji Frani Franičeviću bilo je samo sedamnaest godina kad ga je otac 1970. godine iz rodnoga Sućurja na otoku Hvaru doveo u New Orleans gdje su se pridružili Franinoj majci i desetogodišnjem bratu Davoru koji su iz Hrvatske iselili tri godine ranije. Na rodnom Hvaru slobodno vrijeme Frane je uglavnom provodio pomažući ocu u malom obiteljskom vinogradu, brao masline, a noću s ribarima odlazio na sviću i s ostima lovio poveće komade ribe. Nastavivši školovanje u New Orleansu, radio je kao konobar ili šef sale u elitnim restoranima, često odlazeći s ocem i ujakom u lov na morske rakove u Meksičkom zaljevu. „Kako se sam voli našaliti, i sam je mogao postati dobar u lovu na kozice i škampe – podjednako je volio i more i dobru zaradu – da nije bilo jednog sudbonosnog događaja koji je uvelike otklonio mogućnost takvog izbora. Samouvjeren, kakav je već bio, jedne je večeri odlučio sam isploviti na more i za jednu je noć ulovio više kozica nego što su mu ujak i otac s punom ribarskom posadom ikada ulovili. Ponosan na svoj prvi samostalni pothvat na moru, Frane je punom parom pohitao natrag da ocu i ujaku pokaže da je i sam postao pravi iskusan ribar, no kad se ujutro probudio iz kratkotrajnog sna ustanovio je da se izgubio unatoč suvremenoj navigacijskoj opremi. Uspjevši se nekako vratiti s otvorenog mora, nevoljama, međutim, nije bio kraj jer je samo za nekoliko metara promašio ulaz u luku i s ribaricom punom obilna ulova nasukao se na obližnjoj plaži.
Veliki strajk
Zaključivši neslavno svoje ribarsko iskustvo, odlučio je dovršiti školovanje, diplomirao psihologiju na Sveučilištu Zapadna Georgia, na kojemu je dovršio i magistarski studij, a na Kalifornijskom institutu za integralne studije potom je stekao znanstveni stupanj doktora psihologije. Radeći na dizertaciji u slikovitom krajoliku obližnje Mjesečeve doline, nalazio je vremena da u podrumu pravi vino, za koje je ubrzo počeo dobivati nagrade na lokalnim izložbama što ga je ponukalo da otvori svoju prvu vinariju – One World Winery. Uz marketinšku i drugu potporu supruge Janae u mjestu Santa Rosa, u samom središtu vinorodnog područja oko Ruske rijeke u Dolini Sonoma, zasadili su vinograd i otvorili novu vinariju 1991. godine koje su nazvali imenima svojih kćeriju – Zora Vineyard i Sunce Winery; po najmlađoj nazvano je vrhunsko crno vino Zemlja’s Blend, koje je 2006. i 2010. godine osvojilo brončanu, a 2011. zlatnu medalju na najvećem američkom natjecanju koje organizira dnevni list San Francisco Chronicle. Na istom natjecanju godinu dana ranije – s gotovo sedam tisuća izloženih vina koje je ocjenjivalo 67 vrhunskih stručnjaka – nevelika vinarija Sunce osvojila je ukupno 13 zlatnih medalja. Hrvatske riječi sunce, zora i zemlja postale su neizbježnim dijelom jezika američkih enologa i općenito ljubitelja dobre kapljice. Ameri sve manje lome jezik kad izgovaraju strana imena, pa tako i hrvatska, a na neki je način postalo uobičajeno da ih svi nastoje izgovoriti što bolje mogu. Svoju vezanost za rodni kraj Franicevich je iskazao i izgradnjom boćarskog igrališta iza vinske kušaonice na kojemu uz čašicu nagrađenog vina Zemlja, napravljenog u vinariji Sunce od grožđa iz vinograda Zora uživa sve više američkih ljubitelja vina“, istaknuo je Barbir u knjizi New Dalmatia.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak-tiskano izdanje) donose priču o odlučujućoj ulozi Hrvata u razvoju američke induistrije stolnog grožđa!
.Hrvatski vinogradari u Dolini San Joaquin na jesen 1965. godine bili su suočeni s velikim štrajkom, a potom i s bojkotom koje je organizirao sindikat poljoprivrednih radnika United Farm Workers of America na čelu s meksičkim Amerikancom Cesarom Chavezom. Kako štrajk nije dao željene rezultate, sindikat je odlučio organizirati bojkot poljoprivrednih proizvoda iz Doline San Joaquin, koji se ubrzo proširio na čitavu zemlju. Nakon pet godina vlasnici vinograda bili su prisiljeni potpisati ugovore kojima se poljoprivrednim radnicima dopušta pravo na sindikalno organiziranje i poboljšavaju radni i financijski uvjeti.
Nemaju vremena za golf
U svojoj knjizi John G. Dunne dosta prostora posvećuje hrvatskim uzgajateljima stolnog grožđa, opisujući ih kao pripadnike inzularne, zatvorene, zajednice, koji su se ženili isključivo sa svojim sunarodnicama, s odvojenim društvenim životom koji se odvijao većinom u Slavenskom domu (American Slavonic Social Club), čiji članovi mogu biti, kaže Dunne, samo Slaveni ili njihovi supružnici. Čak i drugi naraštaj – rođen u Americi – engleski je govorio s akcentom svojih roditelja koji su engleski jedva natucali. Opis hrvatskih uzgajatelja autor završava tvrdnjom da niti jedan od njih nema vremena za golf, glavna im je zabava večera u Slavenskom domu.
Realniji pristup prema hrvatskim uzgajateljima ima Miriam Pawel, priznata novinarka, urednica, publicistica i autorica dviju knjiga o štrajku poljoprivrednih radnika i Cesaru Chavezu. Ona ih opisuje kao radišne i vrijedne ljude, čija je financijska situacija često bila neizvjesna, što znači da nisu bili nikakvi bogataši. Kakvi su zaista bili pokazuje i jedan detalj nakon što su dugotrajni i mukotrpni pregovori dviju sukobljenih strana uspješno okončani. Martnu Zaninoviću, glavnom predstavniku i pregovaraču vinogradara, prišao je franjevački svećenik Mark Day, kojeg je u Delano poslao vrh Katoličke crkve da pomaže članovima sindikata. Franjevac mu je pružio tuku uz riječi: „Martine, mislim da bismo sad trebali zakopati sve ratne sjekire“. Zaninović mu je odgovorio mirno, piše u svojoj knjizi o štrajku fra Mark Day: „Čujte, oče, ja zaista ne znam da je među nama bilo ikakvih sjekira koje bi sad trebalo zakopavati“.
