Kada pišete o Inu Đelmiću, samoukom majstoru kamena, drva i željeza iz baćinskoga naselja Podčempres, najveća dilema je – odakle početi. Od izvanrednih umjetničkih djela u spomenutim materijalima, o likovnom stvaralaštvu koje traje već gotovo pet desetljeća, o glazbenim mogućnostima i postignućima, ljubavi prema planinarenju i boksu, angažmanu na očuvanju tradicije baćinskih maškara…
Ili možda o načinu na koji shvaća život i umjetnost. „Živimo dar što nam ga je Bog dao, ili kako to već tko shvaća. Nastojimo ostaviti trag ili poruku iza sebe. Cijeli život učimo i tražimo logiku života. A život traži veliki trud i rad, moraš biti uporan, vrijedan radišan, rezultati ne dolaze lako ni preko noći. Ali, živimo za trenutke koji nas ispunjavaju“, kaže Ino i ističe kako je upravo život najveća umjetnost.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o Inu Đelmiću koji u Podčempresu radi čudesna umjetnička djela!
Tisuće likovnih djela u preko 70 zemalja svijeta
Iduće godine, na Dan žena, napunit će 70 godina života i otprilike u to vrijeme i 50 godina umjetničkoga stvaralaštva. Počeo je slikati sada već pomalo davne 1977. godine i od tada nije stao. Stvorio je tisuće likovnih djela koja su završila u preko sedamdeset zemalja svijeta, zadnja u Tasmaniji, SAD-u i Češkoj. Uz to obnavlja stare kuće i to isključivo u izvornom obliku, kamen i drvo su mu svakodnevni pratitelji. U šali će reći kako su mu preko ruku „prešli“ vagoni kamena, pa mu ni Goli otok ne bi teško pao.
„S dubokim poštovanjem koračam po kamenu po kojem je nekada hodala Manda rođena Tomašević, majka fra Andrije Kačića Miošića, te po oboru gdje on držao mladu misu. Ti prostori imaju poseban utjecaj na mene i počašćen sam što provodim dane baš na ovome mjestu, na izvoru moje inspiracije“, govori nam Ino i, u najstarijem baćinskom zaseoku kojega su osnovala šestorica braće prije više od četiri stoljeća, na ulazu u njegovo prekrasno imanje pokazuje nam Isusa I Mariju, uklesane u 2,3 metra visokom drvu čempresa. To je jedan od mnogih njegovih radova u drvu.
Stare žile čempresa ili jasena, divlja kruška, trešnja, česmina, hrast, maslina, mrtina, mandarina, pancirus, sve se to u Inovim rukama pretvara u umjetnička djela. I sada ima sušenoga drva staroga preko 30 godina što znači da ni ne pomišlja o prestanku. I, ne radi nikakve skice ili nacrte, sve mu je u glavi. Za peti rođendan svoje ljubimice, sada devetogodišnje unučice Ree, njegove nasljednice koja već govori tri jezika, za samo četiri dana izradio je mitsko biće, drvenog jednoroga.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o Inu Đelmiću koji u Podčempresu radi čudesna umjetnička djela!
Talent duguje djedu Ivanu kojega nikada nije upoznao
„Skice pravim vrlo rijetko, jednostavno mi ne trebaju. Kad u glavi zamislim što želim raditi, najprije uzmem motornu pilu i započinje gruba obrada, onda prelazim na dlijeto, a za kraj turpija i ruke. Ljevak sam, „od Boga dan“, poput Tesle ili Michelangela, a svoj talent „dugujem“ djedu Ivanu, također ljevaku, kojega nikada nisam upoznao jer je u 38-oj godini života umro u Argentini. Za njega su govorili „što su mu oči vidile, ruke su radile“. Baba Kata, duša od žene, mi je pričala o njemu, upijao sam njene priče i u njegovome liku vidio sam sebe. U kući trenutačno imam nekoliko desetaka radova od kamena i drveta, mnoge sam prodao ili poklonio, ali ove što su ostali jednostavno ne želim. Radim dosta ženskih aktova s primjesama erotike, izradio sam serije mačaka, konja i sl. Kad završim jedan rad, on mi postaje veza za drugi, idući“, govori ovaj samozatajni umjetnik dok nam pokazuje od žile šipka ljutaša izrađeno indijsko božanstvo Šivu, kojeg je „krstio“ u baćinsku Šivu.
Njegovi kameni spomenici krase rivu u Gradcu, gdje se nalazi posveta ribarima i pomorcima, te park pokraj opuzenske škole gdje se nalazi spomenik u čast vodi, Neretvi, jendeku i čatrnji.
Umjetnici raspoznaju ovaj svijet, ali se teško uklapaju u njega
„Učim iz prirode, priroda je najbolji umjetnik. Život mi bregazo ide, jer treba i popravit auto, pokosit travu, zaigrat karte s prijateljima. Ja radim puno toga, od vode i struje do poljoprivrede. Treba pronaći vremena za sve, ali umjetnost je poseban svijet. Tu su ljudi dobrih duša, emotivci, koji raspoznaju ovaj svijet, ali se teško uklapaju u njega. S vanjskim svijetom trebaš biti, ali i paziti da ti ne zatruje dušu. Konformizam je najveća zamka današnjice, čovjek treba shvatiti da se život događa unutar njega“, poručuje Ino.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose lijepu priču o Inu Đelmiću koji u Podčempresu radi čudesna umjetnička djela!
O njegovoj svestranosti svjedoče i brojni primjerci nakita od prirodnih materijala, najviše od slonovače i raznih školjki. Prema vlastitim riječima, izradio je tisuće prstena, narukvica i ogrlica. A okušao se i u glazbenim vodama. Pjevao je u poznatoj klapi Luka Ploče, klapi Mindel, klapi Kačić, nastupao je u Lisinskom, Ciboni, na Omiškom festivalu, a na Splitskom je festivalu 2004. godine, s Rafaelom Dropulićem Rafom i grupom Gusari s Neretve, s pjesmom „Dvi ribe i dva kumpira“ osvojio treću nagradu publike.
„Kada se poželim dodatnog opuštanja, onda planinarim. Ili boksam. I opet po starom, počnem stvarati, da obogatim dušu. Žao mi je što su mlade generacije izgubile nešto što su naši preci prenosili s koljena na koljeno. To je volja. Snaga volje te pokreće da radiš dobre stvari!“, ističe Ino.
Sa suprugom Snježanom stvorio raj na zemlji
A snaga volje je njega i njegovu suprugu Snježanu, akademsku kiparicu, pokrenula da u Podčempresu naprave pravi mali raj na zemlji. Obnovljene kuće u starinskom stilu, sve u kamenu i drvetu, i dva bazena, prvoga su dobili na natječaju za najljepši vrti 1996. godine. Kuće, prave ljepotice kojima su Đelmići udahnuli novi život, nalaze se u sjeni stoljetnih stabala, ambijent je to u kojem se čovjek potpuno opusti i uživa.
Imanje ima 11 objekata, manjih i većih i nestvarno lijepi vrt. Jedinu „buku“ stvaraju ptice, jer zvuke automobila s obližnje Jadranske magistrale prigušuje šuma kroz koju prolazite na putu do imanja. Zasađene biljke teško je i nabrojati: karanfili, begonije, hibiskus, vrisak, hortenzije, divlji neven, iris, komorač… Tu su i oleandri, palme, razne vrste kaktusa, kostela itd. Oboje supružnika dijele ljubav prema cvijeću i ovih dana, zbog dugotrajnih i nepodnošljivih suša, ulažu dodatne napore da ga održe u životu.
Sačuvati Dalmaciju kakva je nekada bila
„Sve što vidite oko nas djelo je moje supruge i mene. Dok smo sve ovo stvarali, nismo razmišljali o brzim rješenjima iako bi tako možda bilo lakše. Nebrojeno puta odlazio sam u brdo, satima birao kamen i donosio ga ovdje da bi ga mogao obrađivati. Znam da bi bilo lakše kupiti ga, no ja jednostavno ne mogu drugačije. I baš zato sam uživao u stvaranju svakog djelića našega doma, jer je baš svaki kamen koji vidite prošao kroz moje ruke, obrađen je i uređen, te postavljen na svoje mjesto“, ukazuje nam Ino.
Možda baš zato, ovo je mjesto vremenom postalo i okupljalište umjetnika iz cijeloga svijeta. „Pretpostavljam da u ovakvom okruženju uživaju u svojem umjetničkom izričaju. Drago mi je zbog toga i nadam se da će tako i ostati. Ja sam tu, uvijek, ovo je moj život. Želim od zaborava očuvati dio Dalmacije kakva je nekada bila“, zaključio je Ino.
