Nastupala je u Londonu, Budimpešti, Zürichu, u brojnim gradovima u Hrvatskoj i BiH, u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji, u Zagrebu radi intenzivno showe na engleskom za strance koji žive u gradu… Mostarska komičarka Miranda Lončar ponovno je u Pločama gdje će u četvrtak održati stand-up show, no Ploče za nju nisu nepoznati grad – tu je pohađala Gimnaziju za vrijeme izbjeglištva u devedesetim godinama prošloga stoljeća.
„U Gimnaziji sam za vrijeme rata u BiH završila dva razreda. Devedesete su u Pločama bile tihe. To je naravno period prije pojave interneta i mobitela, a za razliku od 80-ih gotovo sve gospodarske aktivnosti u gradu su usporile ili zamrle. Dnevne redukcije struje su znale potrajati i po 20 sati. Tih je godina Dalmacija zapravo funkcionirala kao otok. Jedini način da iz Ploča dođete do Zagreba je bio trajektom. Grad je bio pomalo sablasno tih i miran, ali vjerojatno je i zbog toga kontrast modernističke arhitekture uronjene u priobalni pejzaž došao više do izražaja. Ploče su mi tada bile prelijepe. Sjetne i lijepe. Za vrijeme velikog odmora sam često išla na pločansku plažu i guštala u ljepoti mjesta. Čak bih se nekad i okupala. Sjećam se da sam se jedne godine kupala još 17. prosinca Za nas kontinentalce, to je baš poseban doživljaj. Prosinac, ti si u školi i za vrijeme velikog odmora se okupaš u moru.
Smijati se značilo bi da smo bezosjećajni prema našim najmilijima u ratnoj zoni
Tih godina je u pločanskoj Gimnaziji bilo nas dvadesetak iz Mostara i Sarajeva i moram priznati da su nas učenici i profesori divno primili. Ja sam već u Mostaru promijenila par škola, pa sam očekivala da će me u novoj sredini dočekati s nepovjerenjem i možda čak neprijateljstvom, ali toga nije bilo ni u natruhama. Za vrijeme ratnih godina u Pločama nisam doživjela nikakav oblik ponižavanja zato što sam izbjeglica iz BiH. Ako me netko i izbjegavao to nije bilo jer sam izbjeglica, nego čisto zbog mene same: malo šiznute, puno puknute, pričalice i pametnjakovićke“, prisjeća se Miranda tih vremena i dodaje:
„Biti tinejdžer tih godina je bilo posebno iskustvo. Buntovništvo za nas mlade nije dolazilo u obzir. Odrasli su uzeli tu ulogu. Uzeli puške i pravila života u miru, zamijenili ratnim pravilima. A, u stvarnosti ratna pravila često znače zapravo izostanak pravila. Kad nema pravila ne možeš biti protiv, biti glasan, lud… Ne možeš biti mlad. Posebno mi izbjeglice tinejdžeri koji smo stanovali po vikendicama i odmaralištima natrpanim brojnim izbjegličkim obiteljima, nismo baš imali priliku recimo nasmijati se. Nije bilo umjesno. Svi smo stalno bili u mislima s našim najmilijima koji su ostali u ratnoj zoni i biti veseo i smijati se bi značilo da ih ne volimo i da smo bezosjećajni.
Nisam se znala prešaltati na bezbrižnost i veselje
Kad sam se poslije ’93 prebacila u Firencu, iako sam bila isto godište kao moji vršnjaci u razredu, imala sam osjećaj da sam bar 5 godina starija od njih. Oko mene su bili normalni gimnazijalci: veseli i buntovni, ali ja se nisam znala prešaltati na bezbrižnost i veselje. U Firenci sam se zato družila s ekipom 30 i više godina starijom od sebe. Najbolja prijateljica mi je bila gospođa koja je preživjela Drugi svjetski rat i bila izbjeglica u Švicarskoj. Kliknule smo.
A dobro, bilo je teško. Ali većina moje generacije je izrasla u jake i sposobne ljude. Da, falilo je smijeha kad smo bili mladi. To imamo kao zajedničku crtu s GenZ i Alfa generacijom. Ni oni se baš ne smiju. Razlika je eventualno u tome što se mi nismo smijali zbog manjka mira, a oni vjerojatno zbog viška… svega. Imati uvijete za smijeh. I iskoristiti ih. To mi je postala životna opsesija. Nadoknađujem“.
Davor Milošević i ministar markiz u tajicama i štiklama
No, još u pločanskoj Gimnaziji Miranda nije gubila vrijeme: „Kad sam bila u Gimnaziji u Pločama nas par je napravilo i teatarsku sekciju. Igrali smo Molierove Kaćiperke. Davor Milošević je bio sjajan grof, a Tomislav Ćorić uvjerljiv markiz. Išli smo i u Dubrovnik na Lidrano s tom predstavom. Zgrozili smo ekipu iz grada drskošću da se odvažimo igrati Moliera. Imam neke super crno bijele slike s tog gostovanja u kazalištu Marina Držića. Ali kad je netko peksin i neorganiziran kao ja, džabe što sam u dva sata prevrnula svaku policu i ladicu po kući – slike ne nađoh. Ali, evo Rogotin.hr zapišite da vam dugujem sliku Ministra markiza u tajicama i štiklama. Do tada, zamišljajte“.
A kako je uopće sve počelo?
„Pa kao mala sam gledala predstavu Glumac je glumac Zijaha Sokolovića i nekako sam oduvijek znala da ja želim biti to. Izvođač s vlastitim tekstom, a ne glumica. Kad je Marina Orsag u Zagrebu pokrenula večeri otvorenog mikrofona stand-up komedije, odmah sam sjela u auto i krenulu u tu avanturu. To je bilo prije 19 godina.
Imate li tremu prije nastupa pred publikom u Pločama?
Imam, naravno, ali se i radujem nastupu. Nemam pritisak da neću biti smiješna, jer nit sebe doživljavam smiješnom nit to silim. Meni je bitno da kad počne nastup od toga napravim druženje. Bitno mi je da stvorim odnos s publikom, tom jedinstvenom grupom ljudi u tom jedinstvenom trenutku i prostoru. Želim stvoriti povjerenje i onda je lako i počet bacat fore jer mi smo već kao neka ekipa.
Ne zaboravite: ulaznice u pretprodaji po cijeni od 8 eura u Macchiatu i u Pučkom!
