Kako su nakon petnaest godina odgonetnute osobe s fotografija na kartonu koje je Mario Talajić, Metkovac i kolekcionar sa zagrebačkom adresom, kupio na sajmu antikviteta na Britanskom trgu u Zagrebu? Evo priče o obitelji Dall’Era čiji se članovi nalaze na tim fotografijama. Fotografije je kupio jer se na jednoj poleđini nalazio potpis metkovskog fotografa s kraja 19. stoljeća Juraja Nikolca.
Tek kada je zagrebački povjesničar Mijo Igor Ostojić počeo istraživati ovu izuzetno interesantnu metkovsku obitelj s korijenima iz Lombardije, klupko se počelo odmatati. U svom istraživanju došao je i do Gorana Matovine, unuka Ljubice Dall’Ere koja se nalazi na fotografiji. Goran živi u Novom Sadu i pomogao je u raspoznavanju većine osoba na fotografijama. Prva fotografija nastala je povodom proslave 50. godišnjice braka Marca i Marije Dall’Era 1902. godine, u mjesecu svibnju. Fotograf je već spomenuti Juraj Nikolac, koji je oženio unuku Marca Dall’Ere.
Donji red slijeva sjede: nepoznata djevojčica – Giuseppina (Bepina) Dall’Era, udana za metkovskog trgovca Aleksandra Dianu, drži svoju kćer Mariju Ameriku (kćer su nazvali imenom Amerika jer su već ranije planirali svoj odlazak u SAD do kojeg je i došlo) – Domenika (Doma) udana za Kazimira Vrdoljaka iz Imotskog – Marija Dall’Era rođ. Begurović (Palazzi) drži unuku Mariju (Mici) – Marco Dall’Era, drži unuku Ljubicu – Luigia Dall’Era udana u Imotski za Pietra Colombanija – Anetta Dall’Era udana za Leopolda Pečara koja drži sina Albina.
Dvije tragedije
Stoje: sluškinja – Maria Colombani unuka Marca Dall’Ere udana za Juraja Nikolca, prvog metkovskog fotografa – Marietta Dall’Era udana Hrozniček – Filomena (rođ. Fabijani), supruga Pave Dall’Ere – Pavo Dall’Era – Anunziatta Dall’Era drži Vilmu (Mimi) te Andrija Dall’Era, drugi sin Marca.
Fotografija obitelji Dall’Era nastala u lipnju 1900. godine
Na drugoj fotografiji, za koju je Matovina ukazao da je s kraja 19. stoljeća nalaze se: Filomena, supruga Pave – braća Pavo i Andrija, a pored njega supruga Anunziatta, sjede Maria i Marco Dall’Era, njihovi roditelji; baka drži u naručju Ljubicu, tada staru svega 6 mjeseci, kći Andrije, a djed Mariju (Micu), kći Pave staru oko 14 mjeseci. Fotografija je nastala u lipnju 1900. godine. Također ju je snimio Juraj Nikolac.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o metkovskoj obitelji Dall’Era!
Gradišćanski Hrvat Ivan Mikula oženio je Ljubicu Dall’Era , u Metkoviću su proizvodili sokove i soda-vodu
Marco Dall’Era rođen je u Imotskom 1828. godine. Još za vrijeme vladavine Turaka u BiH otišao je živjeti u Mostar i tamo se razvio u uspješnog trgovca i ugostitelja. Zanimljivo je da ga je metkovski načelnik Ivan Gabrić duže vrijeme nagovarao da dođe s obitelji živjeti u Metković. Ponudu prihvaća oko 1890. godine. Marcov otac Paulo rođen je 1802. godine u Makarskoj. Otac mu Giacomo doseljava krajem 18.stoljeća iz Lombardije u Imotski, u kojem se bavi postolarskim obrtom.
Ivan Dall’Era, posljednji muški potomak obitelji
Obitelj Dall’Era pogodile su dvije tragedije. Prvo se je u Mostaru 1886. godine, u sedamnaestoj godini života, skokom sa Starog mosta utopio Marcov treći sin, nazvan po ocu. Druga tragedija pogodila je obitelj 1912. godine, kada se u Metkoviću utopio osmogodišnji Marco, sin Pave, koji je dobio ime po djedu.
Nakon dolaska u Metković obitelj se nastanila u Orašini. U proljeće svake godine, na 25. travnja Marco Dall’Era slavio je svoju krsnicu sv. Marka (ovaj tradicionalni oblik proslave obiteljskog sveca zaštitnika među Hrvatima katolicima u Neretvanskoj krajini službeno je u svibnju 2026. godine proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske). Organizirao bi veliko slavlje, okupila bi se cijela obitelj, „pilo se i pivalo, smijalo, ćakulalo i obilato jelo“.
Ljubica Dall’Era, žena Ivana Mikule
Krsnica sv. Marka
Unuka Mimi zabilježila je svoje sjećanje na taj dan te zapisala: „Sjećam se jednog proljetnog danka, baš na blagdan svetog Marka, kad naš nono krsnicu slavi, sve tri smo imale bile fjoke u glavi, i sa cvićem u ruci otpjevale: Uvik nono, mislimo na te i Bogu se molimo za te, da doživiš stare dane, mnoge sretne imendane!“ Mnoge obiteljske priče je Vilma – Mimi Dall’Era udana Pečuvčić počela zapisivati još 1918. godine, da bi njezin sin Hrvoje Pečuvčić to nastavio te ih priredio s rodoslovljem 1995. godine. Ovdje smo prenijeli samo jedan manji dio tih priča.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o metkovskoj obitelji Dall’Era!
Boce soda-vode s logom na boci i na ručici za pritiskanje sifona
Pavo se rodio u Imotskom 1866. godine, okružen s osmero braće i sestara. Bio je najstariji muški potomak nakon smrti brata Pelegrina, koji je preminuo u šestoj godini života. S deset godina odlazi s obitelji u Mostar, gdje pomaže ocu u njegovim poslovima, da bi se oko 1890. godine preselio, kao i ostatak obitelji, u Metković.
Tada počinje raditi s ocem i bratom u restauraciji na željezničkoj postaji Metković, koja je prema izjavama obitelji bila „rudnik zlata“. Metkovska željeznička postaja tada je bila početna postaja za putovanje u BiH, kao i glavna konekcija za dužobalna putovanja prema Splitu, Rijeci i Trstu. Svaki dan kroz nju je prolazilo mnoštvo putnika u oba smjera. Pavo prelazi na posao u Šumariju. Volio je taj posao – šume i polja, prelijepa okolica, a prilika za lov napretek. Kada brat Andrija ode u Ameriku, preuzima ponovno restauraciju i daje joj novo ime: „Pavo Dall’Era – Restauracija – Podrum dalmatinskih vina i rakije i maslinovog ulja – Tvornica soda vode i limunade – Metković“.
Dopisna karta Pave Dall’Ere, sa memorandumom svih poslova kojima se bavio početkom 20-og stoljeća
Fila, rođena Trpanjka, bila je žena čvrste ruke i još čvršće volje, vodila je posao i rađala djecu. Pavo se posvetio uobičajenim muškim poslovima: lovu, društvu, kartanju i nabavi robe. Jedna od uspomena koja je ostala zapisana kod nasljednika bila je i kako su stari Metkovci jedni drugima čestitali Badnjak. Pred ponoć bi preko Neretve izviknuo ime svoga prijatelja ili rođaka s druge strane, a kada bi se on javio, Pavo bi uzviknuo „dobro ti došla Badnja večer“ i opalio iz puške u zrak. Odmah zatim bi uslijedio odgovor s druge strane Neretve istim riječima i pucnjem. Ovaj običaj je bio raširen među lovcima, ali i drugim građanima; međutim, prestao je za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Gradišćanski Hrvati
Ostojić je otkrio i sljedeće bračne i rodbinske veze članova obitelji Dall’Era.Godine 1919. udaje se Ljubica, starija kći Andrije Dall’Ere, za Ivana Mikulu, koji je u Prvom svjetskom ratu vojno službovao u Metkoviću. Mikula je rođen 1889. godine u Novom Selu, na području Hatske krajine, najsjevernijem etnografskom području gradišćanskih Hrvata. U međuraću on redovito posjećuje rodbinu u Gradišću, kao i starijeg brata Matu, poduzetnika u Beču. Godinama su metkovski sugrađani bili Mikula i Klement Visković, prvi podučavatelj sviranja tamburice kod Hrvata u Gradišću. Postoji mogućnost da je Mikula preko svoga brata pomogao Viskoviću u „snalaženju“ prilikom školovanja u Beču. U rodnom selu, Mikula je bio i mesar, dok u Metkoviću (u kojem je preminuo 1938. godine) vodio sa suprugom gostionicu, a bavili su se i proizvodnjom soda – vode, krahera i drugih sokova. Kuća im je bila iznad Male rive te je srušena, kao i crkva sv. Nikole, izgradnjom stambene zgrade. Ovo je možda prvi brak gradišćanskog Hrvata i neke Dalmatinke te ga zato posebno i ističemo.
Pavo je opremu za svoj podrum nabavljao i od Antona Eichlera, poznatog trgovca iz Beča koji je i distribuirao njegova vina u Austriji
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o metkovskoj obitelji Dall’Era!
Priča o Marcovu unuku, sinu najstarije kćeri Dominice (Dome), Ljubomiru Vrdoljaku rođenom 1872. godine, prvorođencu Kazimira (činovnik u c.k. konzulatu u Mostaru, te politički pristav u nekoliko gradova širom BiH) zaslužuje poseban osvrt. Ženi se 1897. godine u Pragu barunicom Wilhelminom, pranećakinjom državnika baruna Franza Xavera (III.) von Pillersdorfa, predsjednika Ministarskog vijeća (premijera) Austrijskog Carstva. Ni manje ni više! Ljubomir je uz ujaka Andriju Dall’Eru činovnik u metkovskoj filijali vodeće špediterske kuće u BiH (Speditionsbureau d.b.h. Staatsbahn). Bračni par stanuje u hotelu „Austria“, najprimjerenijem mjestu u Metkoviću za jednu barunicu. U Metkoviću im se 1898. godine rađa prvorođenac Vilhelm Kazimir Kamil Ljubomir (koji je preminuo te iste godine), te je pokopan na groblju sv. Ivana u Metkoviću.
Bankar i redatelj
Ljubomir sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Metkovića. Na devetu obljetnicu osnutka Hrvatske neretvanske čitaonice 1900. godine režira tragediju „Posljednji Zrinski“ Higina Dragošića. Po odlasku iz Metkovića Ljubomir radi u bankarstvu. Ispred Živnostenske banke (tada vodeće češke banke iz Praga), izabran je 1907. godine u odbor bečke podružnice Udruženja bankovnih činovnika. Prije Prvog svjetskog rata, sumnjičen je za upletenost u više bankarskih, diplomatskih i špijunskih afera. U međuraću posjećuje majku i sestre u Metkoviću koje i dalje žive u kući u Orašini (danas nepostojeća).
Metalna reklama za čepove Pave Dall’Ere koje je koristio u trgovini vinom
Ivica Dall’Era sin Pave posljednji je muški potomak loze Dall’Era, preminuo je 1989. godine. Nakon očeve smrti, prvo njegova mama Filomena, a kasnije i on nastavljaju obiteljsko poslovanje ugostiteljstva i proizvodnje soda vode i sokova kod obiteljske kuće na desnoj obali Metkovića. Nakon Drugog svjetskog rata bave se proizvodnjom sve do 1962. godine. Danas se njihovi susjedi obitelj Nalis još uvijek bavi proizvodnjom sokova u Metkoviću, te se tako tradicija po kojoj je Metković nekada bio poznat nastavlja i dalje.
Fotografije: iz zbirke Maria Talajića i obiteljska zbirka Višnje Dall’Era i Goran Matovina
