„Za mene je plokanje stil života, ljubav i strast! Još kao dječak dolazio sam ovdje svaki vikend i gledao oca i druge igrače i već tada sam znao da ću dugo igrati ovu igru“, rekao je Marko Barbir, najtrofejniji igrač ove drevne igre čiju tradiciju Baćinci brižno čuvaju. Marko nam je demonstrirao kako se pravi kamena ploka, kako se skida višak kamena da bi što bolje „ležala“ u ruci.
Tradicionalni turnir u umijeću bacanja kamena i ove se godine održao u baćinskome zaseoku Franići Bristova Doca. Plokanje je drevna igra u Baćini, nitko sa sigurnošću ne može reći koliko je stara. Slična je boćanju, a igra se pomoću kamenih ploki, koje se bacaju da budu što bliže „leku“. U starim vremenima igrala se na seoskim putovima i ledinama, a kamenje se uzimalo s kamenih zidova, „međa“. Igra je nekada, kao i danas, služila da se ljudi druže, neki su kartali, a nekima je bio draža fizička relaksacija u pauzama čuvanja koza i ovaca. Zaljubljenici tradicije iz Baćine nisu htjeli dopustiti da se plokanje ugasi, iako je bilo prekida tijekom Prvoga i Drugoga svjetskog rata, te Domovinskoga rata i u koroni. Naprotiv, da bi bili što sigurniji da će tradicija nastaviti živjeti, 1997. godine osnovali su Plokarsko društvo Bristova doca, na čijem su se čelu do sada izmijenili mnogi zaljubljenici u ovu igru, poput Marka Barbira, Vitka Tomaševića, Ivice Benića – Ike, Jure Katića, Tonija Jerkovića – Sove i drugih, među kojima treba istaknuti Jozu Bogunovića, koji je proglašen počasnim predsjednikom Društva.
Prije više od dva desetljeća usvojena su i određena pravila, koja se vremenom ipak korigiraju. Pravila se možda i mijenjaju, ali neki igrači ostaju. Baćinka Ratka Marinović najstarija je igračica, ali nije joj teško nositi se s mladima. Prvi put igrala je ploke „još ko dite“, tako da se danas može pohvaliti dugogodišnjim iskustvom. „Bili smo pastiri, sastali bi se, uzeli kamenje i igrali. Nije kamen bio klesan kao danas, tko je o tome razmišljao. Sada igram za ekipu Cotino guvno, ali i prenosim znanje i iskustvo na mlađe igračice kako bi se tradicija nastavila. A što se tiče igre, najvažnije je da ploka dođe što bliže leku, da ga poklopi ako je moguće“, rekla je Ratka.
A Jure Katić najstariji je igrač. Kaže da ovaj put nije ni planirao nastupiti, ali su ga nagovorili. Dobro, nije ga trebalo previše nagovarati. „Igram, ali sa zadovoljstvom pratim moje unučice koje se polako uključuju u ovu igru. Prije se igralo i češće, ali dobro je i ovo, važno je da se čuva tradicija. Ja sam uvijek preferirao teže ploke, njih nije lako izbiti kad poklope leka. Danas, kad imam problema sa srcem, uzimam lakše. Zbog očne mrene ni nišanske sprave mi nisu na najvišem nivou, ali nema veze, bitno je da se igra“, poručio je Jure.
Ako su Ratka i Jure najstariji, Pia Katić je jedna od najmlađih igračica. Ne krije da uživa i da još uči, posebice od tetke Ratke. „Više volim igrati s manjim i lakšim kamenom, jer leti baš onako kako ja hoću. Na početku nisam bila posebno dobra, ali kako vrijeme prolazi, sve više napredujem“, istaknula je mlada Pia.
Da nisu samo Baćinci zaljubljeni u ovu igru, dokazuje Marica Marinović, Kaštelanka, koju je životni put doveo u Baćinu. „Moj suprug Nikša bio je glavar Baćine i bili smo neizostavni sudionici. Na žalost, on je preminuo pa sada rjeđe dolazim, ali svaki put kada sam tu vuče me želja da zaigram. Ovo je predivna igra kroz koju se ljudi druže i zabavljaju. Zbog toga je jako važno da traje i da tradicija i dalje živi“, uvjerena je Marica.
